Najbolji albumi svih vremena moraju imati inovativnost, ali ne bi ništa bili bez svojih melodija, stoga ne čudi što među njima dominiraju The Beatles i Radiohead sa četiri albuma svaki. Iako se čini da albumi, odnosno njihovo preslušavanje, postaju stvar prošlosti oni su ipak ostavili trag u našem svijetu. Kroz desetljeća su se dominacije pojedinih žanrova izmjenjivale pa godina u kojoj je neki važan album izašao nesumnjivo pokazuje dominaciju žanra kojem pripada. Važni albumi danas su odjek tog vremena u našem, koliko ih ljudi još uvijek slušaju ili žele posjedovati njegovu kopiju.
Većina će nas se, vjerojatno, složiti, ako se baš mora za to odlučiti, da The Beatles i Radiohead jesu na vrhu među najvažnijim autorima i izvođačima popularne glazbe. Rolling Stones su na ovoj listi među prvih 50 sa tri albuma, a po dva imaju Bob Dylan, David Bowie, Pixies i The Clash. Ne treba čuditi što su se ovdje našli Bon Iver, Kendrick Lamar i Arcade Fire koji se čine previše novima da bi postali klasicima, a ne djeluju kao favoriti publike. No, svaki od tih albuma je bio prijeloman u svom žanru, utjecao na mnoge, te se i dalje sluša. Kao i prvi albumi Ramonesa i Sex Pistolsa koji su pokrenuli punk, te album Sonic Youtha s vrhunca njihove karijere american underground benda nakon kojih su potpisali za Geffen i otvorili put Nirvani.
Za svaki od ovih albuma je vezana priča o njihovoj važnosti u trenutku u kojem su nastali i utjecaju kojem su nakon toga imali. No, glazba je najvažnija u trenutku u kojem smo je mi slušali. Bez obzira na desetljeća u kojima su nastali i davno ugasle karijere ili živote njihovih autora, najbolji albumi svih vremena su oni koji naše živote učine boljima. Koji mu daju glazbenu podlogu koja će nam objasniti i razbistriti naše emocije.
Pročitajte ovdje kako smo izračunali koji su najvažnija albumi svih vremena. Uzeli smo u obzir prodaju albuma, njegovu popularnost, slušanost, ocjene kritičara i mjesta na top listama najboljih albuma.
1. Pink Floyd: The Dark Side of the Moon
(1973., Velika Britanija)
Možda mu je koncept na početku bio skroman, tek nakupina melodija i ideja o velikim pojmovima kojima je zatrpana tadašnja (a i sadašnja) svakodnevica, poput love, ratova, religije, prolaznosti vremena i nezaobilazne prijetnje poniranja u ludilo zbog nepodnošljivosti takvog postojanja. No, drilom kroz uobičajeno intenzivni period koncertiranja, evoluirao je u album koji je ponovno definirao psihodeliju, space rock, te konceptni album kao takav.
Pink Floyd: The Dark Side of the Moon
2. Nirvana: Nevermind
(1991., SAD)
Drugi Nirvanin album, smješten između blijedog „Bleach“ i iskupljujućeg „In Utero“ definirao je rock glazbu nakon toga. I danas „Nevermind“ budi fascinaciju zahvaljujući njegovom ovdje iskazanom autorskom geniju i sposobnosti da kroz zvuk artikulira toliko toga što muči svaku sljedeću generaciju mladih ljudi. Prema svom priznanju, na svom najvećem hitu „Smells Like Teen Spirit“ Cobain je pokušao pokrasti Pixies.
3. The Velvet Underground & Nico: The Velvet Underground & Nico
(1967., SAD)
Warholova „Banana“ na naslovnici i njegovo pokroviteljstvo bendu je dalo okvir djelovanja, inovativnost i inspiraciju, ali i mračnu nišu u koju su se malobrojni tada usudili ući. Seksualne devijacije, narkomanija, prostitucija i sadomazohizam nisu bile teme koje se ljubitelji glazbe tada željeli istraživati. No, kasniji stilovi poput gothic rocka, punka, art rocka, garage rocka i indie rocka su puno to istraživali pa je album dobio vrednovanje kakvo zaslužuje i izašao iz opskurnosti.
The Velvet Underground & Nico: The Velvet Underground & Nico
4. The Beach Boys: Pet Sounds
(1966., SAD)
Ispod jednog od najglupljih covera svog doba, krije se jedan od najzanimljivijih i najsofisticiranijih pop albuma svih vremena. Uglavnom je to djelo Briana Wilsona koji je, prema vlastitim riječima, želio napraviti najbolji rock album ikada. Služeći se pri tome složenim vokalnih harmonijama i cijelim nizom čudnovatih zvukova, od zvona za bicikle do klepetavih konzervi. Wilson je bio očaran albumom „Rubber Soul“ koji su Beatles objavili godinu ranije.
5. The Clash: London Calling
(1979., Velika Britanija)
Bend čiji su članovi u isto vrijeme željeli biti najveći buntovnici i najveći bend na planeti na svom trećem albumu je ponovo otkrio sebe izronivši iz bare punk rocka i uronivši u ocean glazbenih žanrova čije su ga struje vodile svuda, od rockabillyja do reggaea. Dok se svijet oko njih urušavao uslijed ekonomskih i socijalnih problema, njihov svijet to još nije imao prilike, jer unatoč uspješnim albumima i singlovima su i dalje bili bez love.
6. Led Zeppelin: Led Zeppelin IV
(1971., Velika Britanija)
Okupirani interesom za Srednji vijek i kvazi-motologiju, Led Zeppelin su na ovom svom albumu vjerojatno izumili heavy metal. Njihov hard rock zvuči i udara tvrdo da ne može tvrđe, ali je još uvijek jaka inspiracija engleskom folk glazbom prisutna na prošlom albumu. Tu je i njihova besmrtna balada „Stairway to Heaven“, koja je možda puna sotonskih poruka ako se vrti unatrag. Kao da su Led Zeppelinu trebale skrivene poruke.
7. Pixies: Doolittle
(1989., SAD)
Drugi album Pixiesa je točka na kojoj se siječe svo čudaštvo alternativne scene koja je nesmetano bujala širom SAD-a 1980-ih, te pop senzibilitet za široke mase koji vlada mainstreamom prije i poslije toga. Zahvaljujući njemu i njegovom genijalnom spoju buke i melodije svi danas znaju i za Nirvanu i za Green Day. Ludilo Pixiesa je na njihovoj trećoj ploči dosegnulo vrhunac, a opet njihov zvuk približilo milijunima slušatelja.
8. The Jimi Hendrix Experience: Are You Experienced
(1967., SAD / Velika Britanija)
Prvi album Jimi Hendrixa je odsviran sa žestinom i ambicijom da se njegov zvuk proširi cijelim svemirom. Slavni gitarist koji se prerano vratio na planetu s koje je došao je na svojim snimkama ostavio neke nikada do tada poznate zvukove pa je ovu glazbu žanrovski moguće svrstati od bluesa do psihodelije. Ono što je bitno je da energija i talent kojim je snimljena čini da se čuje i danas u svim udaljenim dijelovima galaksije.
The Jimi Hendrix Experience: Are You Experienced
9. The Beatles: The Beatles
(1968., Velika Britanija)
Bijeli album Beatlesa je potpuno stilski neujednačen album, Lennon i McCartney su pucali u svim smjerovima, a sve veći doprinos Harrisona i Starra je pratio taj nedostatak smjera. No, to je rezultiralo opuštenim, neopterećenim dvostrukim albumom napravljenim ne zato što se mora, nego zato što se može. A moglo se puno, jer, ono, pričamo o Beatlesima. Bio je njihov deveti album i jedini dupli koji su napravili. Legenda kaže da su većinu napisali na retreatu Transcendentalne meditacije u Rishikeshu u ožujku i travnju 1968.
10. The Beatles: Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band
(1967., Velika Britanija)
Godinu prije su Beatlesi odustali od živih nastupa pa odlučili nastaviti s igrama u studiju koje su počeli s Revolverom. Nasnimavanja, orkestracije i manipulacije zvukom su im legle, jer su znali da neće ništa od ovoga morati izvoditi uživo. Rezultat je bio konceptni album inovacija i sjajnog zvuka koji je bio prijeloman za stvaranje veze između visoke i niske umjetnosti. Utjecao je nastanak art rocka, progresivnog rocka i cijele kulture glazbenih albuma.
The Beatles: Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band
11. The Beatles: Revolver
(1966., Velika Britanija)
Bio je to trenutak u kojem su Beatlesi raskinuli sa svojim prijašnjim identitetom globalnih fenomena za kojima cure vrište gdje god se pojave i krenuli istraživati mogućnosti koje izražavanje kroz popularnu glazbu može podnijeti. U slučaju John Lennona i količinu psihoaktivnih supstanci koje ljudski um može podnijeti. Nakon tada nečuvenih 300 sati provedenih u studiju proizveli su album od 35 minuta pun ideja i traganja za njima. Od orkestralne „Eleanor Rigby“ do ultra-psihodelične „Tomorrow Never Knows“ ovaj je album trijumf individualnosti i kreativnog izražavanja.
12. Radiohead: In Rainbows
(2007., Velika Britanija)
Elektronski zvuk s albuma „Kid A“ i „Amnesiac“ nije bio anomalija, nije bio niti kraj benda. Kako je već sljedeći „Hail to the Thief“ pokazao Radiohead je naučio spojiti strojeve i emocije, tehnologiju i spontanost, te evoluirati u nešto još veće. „In Rainbows“ je nekima čak i najbolji njihov album pa čak i ako se s njima ne slažemo, opet je jedan od najvažnijih albuma uopće. Baš su s „Hail to the Thief“ riješili svoju ugovornu obavezu prema izdavačkoj kući EMI i spontano odlučili kako će ovaj album izdati sami.
13. David Bowie: Hunky Dory
(1971., Velika Britanija)
Na svom četvrtom albumu David Bowie je konačno našao svoj identitet i svoj glas, umjetnički integritet kojeg će se držati do kraja života. A to je, kao što u „Changes“, prvoj pjesmi albuma, nagovještava, stalna promjena, prihvaćanje svih razina i oblika nečije osobnosti i ne svrstavanje u kalupe. Bila bi to mladenačka pobuna da je ne prati umjetnički kredibilitet, sjajno pisanje pjesama i glazbe, te autentičan interes da se istraže sve mogućnosti izražajne umjetnosti.
14. Rolling Stones: Exile on Main Street
(1972., Velika Britanija)
Nema na njemu najpoznatijih hitova, ali „Exile on Main Street“ se smatra najboljim albumom Stonesa. U trenutku kada su snimali ovaj dvostruki album, pobjegli su iz Britanije u Francusku, kako bi izbjegli plaćanje poreza i snimali u podrumu vile koju je iznajmio Keith Richards konstantno urokan heroinom. Mick Jagger je svoje vokale snimao kasnije u studiju u L.A., jer su mu se navodno gadile te rokerske orgije pa u većini francuskih sessiona nije niti sudjelovao. No, ta sirovost, raskalašenost i disfunkcionalnost benda koji duboko obožava američku izvornu glazbu je i stvorila album vrijedan obožavanja.
15. Pixies: Surfer Rosa
(1988., SAD)
Kao i uglavnom sve što su Pixies napravili i njihov prvi album zbunjuje i baca iz ravnoteže slušatelja naviklog da se njegovi žanrovi ne miješaju s drugima, njegova melodija s bukom i obrnuto. Kao i većina onoga što su Pixies napravili i „Surfer Rosa“ je izbačena uglavnom iz glave Black Francisa bez puno objašnjenja i konteksta koji bi samo poremetili neposredno iskustvo ovoga zvuka.
16. Marvin Gaye: What’s Going On
(1971., SAD)
Marvin Gaye se upitao se što se događa sa svijetom oko njega u kojem policija tuče mlade ljude po cesti dok ih u isto vrijeme vlast šalje da ubijaju i budu ubijani u besmislenom i nepravednom ratu u Vijetnamu. Duboko zgrožen nad time i shrvan tragedijama u osobnom životu napravio je revolucionaran album, iako to tada nije tako izgledalo. Bila je to sigurno njegova osobna pobuna i razlaz s postojećom Motown-Tamla personom i početak njegovog najzrelijeg i najuspješnijeg razdoblja.
17. David Bowie: The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars
(1972., Velika Britanija)
„Ziggy Stardust“ je od 27 službenih albuma onaj po kojemu je David Bowie najpoznatiji. Persona Ziggyja je nastala za vrijeme snimanja prethodnog albuma „Hunky Dory“, a naprasno ju je umirovio na kraju promotivne turneje i pri izdavanju sljedećeg albuma „Aladdin Sane“, jer je prijetila, kako je sam Bowie rekao da preuzme njegovu vlastitu. Koja je persona Bowieja osobno, to je bila njegova stvar i nikada nećemo saznati, ali njegova umjetnička je putem bila zaposjednuta mnogim stranim, od kojih je svemirac Ziggy Stardust u misiji spašavanja Zemlje pred apokalipsu sigurno najupečatljivija i najzabavnija.
18. Van Morrison: Astral Weeks
(1968., Velika Britanija / SAD)
Van Morrisonov vokal, oslobođen svega što bi ga moglo sputavati grmi i fijuče nad krajolikom što ga je izgradila skupina muzičara koji su do tada uglavnom svirali jazz s legendama. Bez puno njegovih uputa, prateći njegov glas i gitaru, svirajući ono što osjećaju slušajući ga, pomogli su mu da napravi jedan od najfascinantnijih albuma folk, rock i blues glazbe.
19. Radiohead: OK Computer
(1997., Velika Britanija)
Treći album Radioheada govori o budućnosti, a ta budućnost je 21. stoljeće koje se dogodilo par godina poslije. Radiohead su po prvi put odlučili sami producirati album uz suradnju s Nigelom Godrichem s kojim su radili na svakom albumu nakon toga. Odmaknuli su se od introspektivnog i melankoličnog „The Bends“ koji mu je prethodio, uveli neke nove navike pri snimanju i išli otkriti što sve mogu napraviti. A napravili su mnogo, u tekstovima ubacivali motive iz svijeta koji ih okružuje i napravili efektan društveni komentar, dok su u glazbi hrpom eksperimenata stvorili zvuk koji će odzvanjati još barem desetljeće.
20. The Smiths: The Queen Is Dead
(1986., Velika Britanija)
The Smiths su s „The Queen Is Dead“ postavili vrhunac britanskog indie rocka. Bilo je to u 1980-ima, u eri koja je omogućavala bendovima da zadrže kontrolu nad onim što rade bez zahtjeva velikih kompanija, a opet ostave neizbrisive tragove u povijesti popularne glazbe. Nazvan prema istoimenoj pjesmi koja napada britanski klasni sustav kojeg je monarhija okosnica. Jednako žestok poput „God Save the Queen“ Sex Pistolsa. Morrisseyev humor, melodrama i patetika daju emocionalni ton albumu, dok su mu aranžmani i i gitara Johnny Marra okosnica.
21. Arcade Fire: The Suburbs
(2010., Kanada)
Bend od sedam članova nije okupljen da bi zvučao minimalistički. Niti da bi pričao o svakodnevnim stvarima. „The Suburbs“ možda kao centralni motiv ima život u nepreglednim nizovima kućica koje okružuju velike američke gradove, ali njegova centralna tema kao i na prethodnim albumima Arcade Firea „Funeral“ i „Neon Bible“ je grandiozna. Život i sve ostalo, to je ono što njih zanima. U kućicama u nizu on je onakav kakvog ga učinimo, može biti savršena komformistička udobnost ili pakao ukoliko ste imalo drugačiji od prosjeka.
22. Sonic Youth: Daydream Nation
(1988., SAD)
Svojom vještinom za proizvođenje buke i njenim spajanjem s psihodeličnim melodijama Sonic Youth su pokazali koje sve mogućnosti američka underground glazba ima. Nakon ovog svog petog albuma više nisu bili underground, potpisali su za veliku kompaniju, a otvorili su onda put za sve velike bendove koji su se nakon njih digli iznad zemlje.
23. Fleetwood Mac: Rumours
(1977., SAD / Velika Britanija)
“Rumours“ je album koji budi tihu fascinaciju. Lako ga je gurnuti u stranu i zanemariti kao svjesni pokušaj rock banda da napravi pop album i postane komercijalniji. Što je, Fleetwood Macu, naravno, uspjelo, album je postigao trenutni uspjeh, u prvih se mjesec dana prodao u 10 milijuna, a do danas preko 40 milijuna primjeraka. Međutim, ispod ispeglane produkcije, savršenih harmonija, vještog baratanja instrumentima i lirskih vokala se krije nešto vrlo čudno. Članovi benda su prolazili kroz prekide i krize u vezama što je dovelo do toga da je ovo jedinstveni pop rock album o bijesu, tjeskobi i bježanju od sebe.
24. Portishead: Dummy
(1994., Velika Britanija)
Treba se puno toga poklopiti kako bi prvi album nekog izvođača bio važan na tako mnogo razina. „Dummy“ je definirao ono što danas poznamo kao trip-hop svojim sporim razvučenim ritmovima preko kojeg su se rastapale melodije i vokali koji kao da su snimljeni za soundtrack filma montiranog od beskrajnih crno-bijelih kadrova kišnih eksterijera ili mračnih i zadimljenih interijera u kojima junaci bezuspješno tragaju za smislom životne situacije u kojoj se nalaze. Da, to je soundtrack za film Bele Tarra.
25. Radiohead: The Bends
(1995., Velika Britanija)
Melankolični visoki muški glasovi nisu nikada bolje zvučali u pratnji nabrijanih gitara i vanzemaljskih klavijatura, nego na „The Bends“ Radioheada. To je bio tek drugi album benda koji stalno želi pobjeći od sebe. Tada su željeli pobjeći od svog prvog albuma „Pablo Honey“ i svog najvećeg hite „Creep“ (za što ih u niti jednoj verziji ove priče ne bismo mogli kriviti). Kasnije je trebalo pobjeći i od ovih gitara, ali u tom trenutku vremena bili su bend s grandioznim zvukom za velike pozornice koji nitko nije uspoređivao sa najvećim suvremenicima i sunarodnjacima Oasis i Blur. Ne, pričali su tada svoju priču. Koja je dovela do Coldplaya, ali to je druga priča.
26. Rolling Stones: Beggars Banquet
(1968., Velika Britanija)
Niz albuma Rolling Stonesa koje stavljamo na ovu listu počeo je „Beggars Banquetom“. Bio je sedmi njihov britanski album i očito je da su do njega sazreli. Bio je to i zadnji album na kojem na čijim sessionima je svirao Brian Jones. Ne baš redovito i suvislo uslijed problema s narkoticima i emocijama, ali bi se koji put ipak pojavio. Bio je to vjerojatno i album na kojem su Stonesi odlučili kakav to bend žele biti, uronjeni u taj izvorni američki rythm’n’blues zvuk bez ulaska u pop i psihodeliju u kojima se nisu osjećali toliko doma.
27. Neil Young; After the Gold Rush
(1970., SAD / Kanada)
Treći studijski solo album Neila Younga je bio zamišljen kao soundtrack za istoimeni film po scenariju koji je napisao glumac Dean Stockwell. Film nije nikada snimljen, scenarij je izgubljen, a Stockwell je jednom prilikom objasnio da je priča bila o kraju svijeta, s dosta mračnih i okultnih elemenata. Ne znam za ovaj okultni dio, ali album je mračan i melankoličan, pun slomljenih srca i samoće, baš kao što bi i kraj svijeta bio.
28. Rolling Stones: Let It Bleed
(1969., Velika Britanija)
Blues, gospel, country i rock se isprepliću na albumu koji stvara nelagodu svakim slušanjem. Nije da je to loša stvar, dapače. Možda je to količina heroina i ostalih opijata koji su kolali kroz žile članova benda, možda je to bio svijet oko njih koji je gorio i krvario na sve strane, ali atmosfera koja se stvara zvukovima koji izlaze iz zvučnika nije ugodna. Nema zadovoljstva (niti zadovoljštine) u svijetu koji na kraju proizvodi samo bol. Bit će da je to blues.
29. Michael Jackson: Thriller
(1982., SAD)
“Thriller“ Michael Jacksona je najprodavaniji album svih vremena s potvrđenih 66 milijuna prodanih primjeraka. Na vrhuncu prodaje i popularnosti, nakon što su početkom 1983. izašli singlovi i prateći video spotovi za „Billie Jean“ i „Beat It“ prodavao se u milijun primjeraka tjedno. No, sa kratkim filmom naslovne pjesme je album postao više od komercijalnog fenomena, postao je kulturnim i civilizacijskim standardom, nešto što je trebalo imati doma, poput kućanskog aparata ili automobila. Michael Jackson se prikazao kao ultimativni zabavljač, onaj koji vlada pisanjem i izvođenjem glazbe, live nastupom, koreografijom, multimedijskom promocijom i biznisom, jer je prvi koji je isposlovao tadašnjih 2 dolara od prodaje svakog albuma.
30. Kendrick Lamar: To Pimp a Butterfly
(2015., SAD)
Životno iskustvo učinilo je Kendrick Lamara autentičnim glasom svih građana drugog reda u Americi. Što su mahom i u ovom trenutku Afroamerikanci. Odrastavši u zloglasnom Comptonu koji je iznjedrio toliko talenata što za nasilje i kriminal, što za hip hop, a ponekad i oboje, trebao je birati. Nećemo nikada saznati je li imao dovoljan talent za kriminal, ali je svoj raskošni talent i uvid u stanje stvari, kako u popularnoj glazbi i njenoj povijesti, tako i u društvu.
Kendrick Lamar: To Pimp a Butterfly
31. U2: Joshua Tree
(1987., Irska)
Veličanstveni uspjeh koji su postigli s „The Joshua Tree“ je članove U2 dočekao usred njihovih 20-ih godina i ne potpuno spremnima na ono što je donio. Sljedećih 30 godina su se hrvali s njim i možda pomirili s dvjema turnejama krajem 2010-ih kada su obilježavali njegovih 30 godina usred svijeta kojim dominira Trumpova Amerika. Naime, album je njihovo veličanje „mitske Amerike“, one iz pjesama i priča o slobodi, te potpuno gađenje nad onom pravom koju pogoni pohlepa i koja razara planetu. Tada još nisu, zapravo, niti poznavali američku glazbu, njezin blues i country. Do tada su bili post-punk bend koji je eksperimentirao s tri akorda i postavom vokal-gitara-bas-bubanj. Turneje po Americi su dodale njihovoj naobrazbi i učvrstile njihov svjetonazor.
32. The Beatles: Abbey Road
(1969., SAD)
„Abbey Road“ je posljednji album koji su Beatlesi snimili i zadnji trenuci koje su proveli zajedno u studiju. Lennon i McCartney niti u jednom trenutku nisu prestali tragati za novim idejama i rješenjima u studiju, stvarajući neke nove zvukove u pop glazbi, dok je George Harrison dodao dvije svoje sjajne stvari „Something“ i „Here Comes the Sun“. Poneki kritičar je u to vrijeme predbacio pretjeranu produkciju albuma. No, takav studijski pristup je tijekom sljedećeg desetljeća postala norma iz koje je stvoren prog-rock kakvog danas poznajemo.
33. Bob Dylan: Blonde on Blonde
(1966., SAD)
“Blonde on Blonde“ se smatra prvim duplim rock albumom, Bob Dylan ga je snimio usred najplodnijeg i najzaposlenijeg dijela svoje karijere. Bio je to i vrhunac kojeg nikad nije nadmašio. Nakon „Bringing It All Back Home“ i „Highway 61 Revisited“ od godine prije na kojima se uštekao u struju i počeo sirati rock i blues što mu njegova folk sljedba nije oprostila, napravio je 1966. album u kojem je njegova kreativnost eksplodirala u svim smjerovima odjednom. Rock, blues, balade, folk, country i psihodelija – sve je to bio Bob Dylan u svom najboljem izdanju.
34. Miles Davis: Kind of Blue
(1959., SAD)
Najprodavaniji jazz album svih vremena, ako nas pitate i najvažniji jazz album svih vremena je ujedno dubok i pristupačan pa nije čudo da se smatra i savršenim albumom ako nekome želite približiti i naviknuti ga da sluša jazz. Nijedan se jazz album nije približio ovom remek-djelu po popularnosti jednostavno zato što je, za razliku od ostalih, popularan i među onima koji ne slušaju jazz.
35. Sex Pistols: Never Mind the Bollocks Here’s the Sex Pistols
(1977., Velika Britanija)
Jedan studijski album je ostao dovoljan Sex Pistolsima da postanu jedan od najvažnijih bendova rock glazbe. Sve je još čudnije kada znamo da su nastali kao što danas nastaju boy bendovi, ambiciozni producent je tražio prave osobe s i bez talenta kako bi ostvario svoje ideje unutra show businessa. I Malcolm McLaren i show business su dobili više nego što su mogli probaviti.
36. The Clash: The Clash
(1977., Velika Britanija)
Na prvom albumu su The Clash svoje stvarno glazbeno umijeće stavili malo sa strane i u prvi plan gurnuli gnjev i frustracije koje inače pogone punk rock. To je bio pravi trenutak za to napraviti, jer već nakon toga su krenuli u drugim smjerovima koristivši svoje iskustvo i umijeće da od sebe naprave ono što se već namjeravali napraviti.
37. Bob Dylan: Highway 61 Revisited
(1965., SAD)
“Highway 61 Revisited“, Dylanov šesti album, otvara „Like a Rolling Stone“, što bi bilo dovoljno da učini album legendarnim. No, album, uz albume „Bringing It All Back Home“ i „Blonde on Blonde“ k tome predstavlja općenito vrhunac njegovog stvaralaštva, a kao takav i jedan od vrhunaca popularne kulture dvadesetog stoljeća. Naslov spominje prometnicu koja spaja sjever SAD-a s njihovim jugom, prati rijeku Mississippi i prolazi kroz krajeve u kojima je rođena američka glazba – blues, country, rock’n’rolll i jazz.
38. Guns N’Roses: Appetite for Destruction
(1987., SAD)
“Appetite for Destruction“ je najprodavaniji prvi album nekog izvođača ikada, jedan od najprodavanijih albuma uopće i učvršćen je njegov status kao klasika mainstream rocka. No, popularni riffovi i pjevni refreni na stranu, ovo je jedan prljav i agresivan album isto takvog benda. Njihove teme ne odlaze daleko od seksa, droge, alkohola i delikvencije, a to je ono što ih je pogonilo prije nego su postali slavni i bogati. Guns N’Roses su se okupili u Los Angelesu, Hollywoodska scena ih je odgojila, dva neuspješna benda prije toga su ih učinili iskusnima, a eksces je oduvijek bila njihova norma.
Guns N’Roses – Appetite for Destruction
39. Joy Division: Closer
(1980., Velika Britanija)
Brutalan, mračan i prekrasan, drugi album Joy Divisiona je izašao koji mjesec nakon što si je Ian Curtis oduzeo život. Daleko je ovo od eksplozivne energije punka koja je počela se širiti svijetom kojih pet godina prije. Zvuk je i dalje moćan, DIY filozofija ista, ali tamo gdje je punk tražio ekspanziju, ovdje imamo beskrajno povlačenje i istraživanje mračnih dubina izmučene psihe.
40. Oasis: (What’s the Story) Morning Glory
(1995., Velika Britanija)
Na prvom albumu „Definetly Maybe“ su Oasis pokazali da žele biti najveći rock bend na svijetu, bez da imaju veze kako to postati. Na drugom albumu „(What’s the Story) Morning Glory“ i dalje to nisu bili, ali su barem zvučali veličanstveno. Ulične frajerske manchesterske priče s prvog albuma su zamijenile priče o tome kako se od njih maknuti, „Cigarettes & Alcohol“ je zamijenila „Champagne Supernova“. Oasis, odnosno Noel Gallagher, su majstori u tome kako maznuti nekiiriff ili glazbenu frazu, ali je Gallagher i majstor u tome da napravi prekrasnu melodiju.
Oasis: (What’s the Story) Morning Glory
41. The Strokes: Is This It
(2001., SAD)
The Strokes su slavljeni kao još jedni spasitelji rocka kojemu, očito, svako malo treba akcija spašavanja od popa i elektronike koji su u ovoj verziji svijeta popularne glazbe, očito, negativci. Nikome ovdje ne treba spašavanje, a pogotovo to ne mogu učiniti The Strokes koji su svoj zvuk pokupili kod garažnih bendova 60-ih i 70-ih, te post-punk bendova 80-ih i transportirali ga u vrijeme kada je većina na njih zaboravila. Njihovoj popularnosti je možda najveći doprinos dala njihova aura boy banda punog opasnih dečkiju.
42. Television: Marquee Moon
(1977., SAD)
Television je bio prvi bend koji je nastupio u klubu CBGB, početnoj točci punk scene u New Yorku još u prvom dijelu 1970-ih. No, kada je njihov prvi album „Marquee Moon“ konačno izašao 1977. nije zvukom imao puno veze s onim što se tada u svijetu smatralo punkom. Stav i želja da se napravi nešto revolucionarno su bile punk poput bilo čega drugoga, ali solaže i stihovi Toma Verlainea su prizivale neka prošla vremena. Taj album je već bio post-punk, ali i post-rock u svojim ispreplitanjima različitih melodija i igri dviju gitara, drugačijim modusima, štimanjima gitara, te pjesničkim slikama koje su preopćenite ili se tiču objekata i koncepata udaljenim od svakodnevnog i bilo kakvog života.
43. Jeff Buckley: Grace
(1994., SAD)
Kao jedini album koji je Jeff Buckley dovršio za svog života, „Grace“ nam nudi uzbudljivi uvid u spektakularne talente jednog od najvažnijih rock glazbenika 1990-ih. Jeff Buckley je skladao, pisao pjesme, svirao gitaru i pjevao tenorom raspona tri oktave na ovom albumu kojeg su umjetnici poput David Bowieja i Jimmy Pagea smatrali remek djelom. U isto vrijeme je želio pjevati šansone i plesati pogo. Glazbu je obožavao, bila je njegov život, upijao ju je, sve utjecaje učinio materijalom za vlastiti zvuk.
44. R.E.M.: Automatic for the People
(1992., SAD)
„Automatic for the People“ nije glasan album, kakav bismo možda očekivali od alternative rock benda s početka 90-ih, ali je sigurno težak album. R.E.M. sebe izgradio u američkom undergroundu 1980-ih, ali novo desetljeće ih je dočekalo kao muškarce na početku tridesetih i odmah su se kao teme uključile priče o smrtnosti, bolesti i prolaznosti vremena,. No, plutale su na darovitosti ovih umjetnika za melodiju pa je to jedan od najdepresivnijih pop albuma svih vremena. Osim toga je i njegov komercijalni uspjeh (nakon isto tako uspješnog prethodnog „Out of Time“) utvrdio R.E.M. kao najveći rock bend za odrasle na svijetu u tome trenutku.
45. John Lennon: John Lennon / Plastic Ono Band
(1970., Velika Britanija)
Beatlesi su se konačno raspali u travnju iste godine, a u prosincu je izašao Lennonov album u čijem se emocionalnom vrhuncu, pjesmi „God“, obračunava sa svima koje više ne treba i u koje ne vjeruje, između ostalima i Beatlesima. Cijeli je album ogoljeni John Lennon, centralni je instrument njegov glas kojeg pokreće njegov vlastiti duh, emocije i iskustva, stavovi iz cijelog njegovo života, izbačeni u eter s gorljivom potrebom da se izbace unutarnji demoni. Bilo mu je tek trideset godina, a Beatlesi su mu već bili nepotreban teret.
46. Ramones: Ramones
(1976., SAD)
Da nije bilo neopisive dosade koji su Joey, Johnny, Dee Dee i Tommy osjećali, ne bi bilo Ramonesa, a onda ne možemo niti zamislit kako bi danas zvučala popularna glazba. Te 1976. godine njih su zanimali The Stooges, MC5 i New York Dolls, izvođači koji su izazivali konfrontaciju s tadašnjim mainstreamom. Osim toga, rani period rock’n’rolla koji su svirali Chuck Berry i Buddy Holly za njih je bio rock’n’roll kakav bi trebao biti.
47. Radiohead: Kid A
(2000., Velika Britanija)
Radiohead, veliki fanovi Pixiesa, odlučili su odbaciti gitare i istražiti zvučna prostranstva koja mogu stvoriti drugi izvori zvukova, poput sintesajzera, ritam mašina, gudačkih i puhačkih instrumenata. Utjecaj su im ovdje bili različiti žanrovi, od elektronike do jazza i klasike. Rezultat je iznenadio mnoge, odbio neke, ali je definitivno sjajan primjer što se događa što može učiniti talentirana grupa ljudi kada se ne fokusira na očekivanja drugih, nego na vlastitu kreativnost.
48. Joni Mitchell: Blue
(1971., SAD)
Joni Mitchell je opjevala nekoliko svojih ljubavnih odnosa i potpuno se emotivno ogolila na svom najpoznatijem i najboljem albumu. Njezin rad ovdje je bio kasnija referentna točka mnogima koji su kretali prema istim lirskim dubinama. Ne bi to bilo dovoljno da taj raspon emocija ne prati i glazbeno umijeće, raspon melodija koje je slagala na svojoj gitari.
49. Neutral Milk Hotel: In the Aeroplane over the Sea
(1996., SAD)
Izuzetna toplina i pristupačnost ovog emocionalno sirovog, zvučno distorziranog i glazbeno pustolovnog albuma dovela je do toga da u vrijeme kada je Internet još uvijek tražio sebe i svoje ljubimce van mainstream medija drugi album Neutral Milk Hotela postane legendarnim i voljenim. Kako to ponekad biva, ogoljene sirove emocije i ranjiva unutrašnjost Jeff Manguma koji je predvodio bend i stvorio njegove začudne lirske pejzaže nisu mogle podnijeti slavu i zahtjevne turneje i live nastupe pa je bend ostavio na mirovanju sljedeće skoro desetljeće i pol. Internet nije mogao mirovati pa je nakon nekog vremena nastavio dalje.
50. Arctic Monkeys: AM
(2013., Velika Britanija)
Arctic Monkeys su na svom petom albumu „AM“ smiksali sve što su do tada probali i u tome uspjeli. Rezultat je na kraju bio više od sume svih dijelova. Vratili su želju za zabavom i instantnom gratifikacijom koja je pogonila prvi album. Čvrsto su primili svoje instrumente i po njima raspalili osjećajući cijelim bićem kako vibriraju, baš onako kako ih je naučio Josh Homme koji im je producirao treći album „Humbug“. A da bi se odmaknuti od svog tog mračnjaštva na četvrtom „Suck It and See“ su pokušali napraviti pop album.
Ne propusti sljedeću listu!
Napiši prvi komantar