Posljednja izmjena 09/05/19 by Ivan Palijan

Ono što je do tada bilo poznato kao bristolski zvuk, nakon prvog albuma Portisheada počelo se nazivati trip-hop. „Dummy“ je napravio golemi utjecaj u više glazbenih arena.

Rejveri su trebali neku glazbu za chill out, za spuštanje, došao je „Dummy“ i dobili su više spuštanja nego li što su trebali. Nitko od uključenih u projekt nije bio dio te scene, nisu bili niti bend u pravom smisli riječi, niti većinom glazbenici. Geoff Barrow koji je pokrenuo cijelu stvar je bio fan hip-hopa, načina na koji se u tom žanru semplira, koristi tehnologija i vrte ploče. Adrian Utley je bio jazz gitarist, a beth Gibbons je uglavnom pjevala po doma. No, onime što su pojedinačno i grupno napravili su pokazali da su genijalci.

Soundtrack za film

„Dummy“ je album atmosfere, mračan i uznemirujući ako dozvolimo da nas ponese. Vjerojatno je najbolji način da ga se sluša u mračnoj sobi s dobrom ozvučenjem pa da pustimo da se slike iz njega odvijaju u našoj glavi. Jedino, zašto bismo to napravili? Želimo da nas obuzme taj očaj i bol prisutan u glasu Beth Gibbons dok pjeva o – očaju i boli? Niti albumi The Curea nisu bili toliko depresivni početkom osamdesetih. Tama je ovdje gotovo vidljiva, možemo album zamisliti kao soundtrack za crno-bijeli SF ili horror film B produkcije, tamo gdje nije bilo novaca za specijalne efekte pa se redatelj morao pouzdati na neosvijetljene scene obuhvaćene maglom u kojoj se skriva jeziva i neumitna prijetnja. A glazba je tu da znamo da je prijetnja došla i da nema izgleda da brzo prođe.

Način na koji je to izveden je izuzetno spektakularno nerdovski. Snimili bi stvar, a onda bi ju krenuli digitalno usporavati ili semplirati da bi dobili završnu verziju. Ili bi je otisnuli na vinilu pa bi je Barrow skrečao i to umiksavao u ono što je već želio dobiti. A dobio je album s 10 izuzetnih stvari, bez nekog slabog momenta koji nastavlja živjeti u onom mraku i magli u kojima nikada ništa ne umire, ljubav je vječna, kao i patnja zbog prolaznosti života.