Posljednja izmjena 22/02/22 by Ivan Palijan
Najbolji domaći filmovi 20. stoljeća u vrhu liste imaju samo Emira Kusturicu, Srđana Dragojevića i Slobodana Šijana / Dušana Kovačevića, među koje se ugurao Milčo Mančevski sa svojim vremenski kompliciranim lirski epom „Prije kiše“. Objektivno, prema umjetničkim pokazateljima Jugoslavija je implodirala na svome vrhuncu. U vremenima pred krvavi raspad i nakon njega su talenti, začudo, na tom području mogli nesputano eksplodirati. S time da je jasna razlika između filmova nastalih prije i poslije. Strukturu, sentimentalnost, vedrinu i čaroliju su zamijenili kaos, cinizam, beznađe i fantazmagorija. A tako je bilo samo kod Kusturice, da ne govorimo o cijeloj kinematografiji koja je na pojedinim mjestima potpuno nestala.
Pročitajte ovdje kako smo izračunali koji su najvažniji domaći filmovi 20. stoljeća. Uzeli smo u obzir gledanost filma, popularnost filma, broj nagrada za koje je nominiran i koje je dobio, ocjene i mjesta na listama najboljih filmova.
1. Crna mačka, beli mačor
(r: Emir Kusturica, 1998., Srbija)
Tankoćutni Emir Kusturica se vratio filmom „Crna mačka, beli mačor“, nakon što je zaprijetio da se ostavlja režije, jer su ga neki francuski intelektualci napali da je u „Podzemlju“ (1995.) furao srpsku propagandu (unatoč još jednoj Zlatnoj palmi u Cannesu za Kusturicu), s jedinstvenim oblikom romske romantične komedije za koju je dobio Srebrnog lava za režiju na filmskom festivalu u Veneciji. Ljubav koju on ima za ekscesne i ekscentrične likove koji se kote u njegovoj imaginaciji je dirljiva i jedinstvena.
2. Maratonci trče počasni krug
(r: Slobodan Šijan, 1982., Jugoslavija (Srbija))
Kultni status koji film „Maratonci trče počasni krug“ ima u ex-Yu kinematografiji, uz filmove „’Ko to tamo peva?“ i „Balkanski špijun“, ima, poput navedenih filmova, prvo zbog scenarija Dušana Kovačevića, onda zbog režije Slobodana Šijana pa zbog nastupa svih glumaca. To je apsurdna komedija koja se događa na razmeđi civilizacija i razmeđu vremena kako bi negirala i jedno i drugo. Pogrebno poduzeće obitelji Topalović i njihova nova peć za kremiranje je crna rupa u kojoj nestaje svaki smisao života.
3. ‘Ko to tamo peva?
(r: Slobodan Šijan, 1980., Jugoslavija (Srbija))
„’Ko to tamo peva?“ je prvi film tada 33-godišnjeg Slobodana Šijana koji je svoju nesigurnost riješio tako što je jednostavno stavio kameru što bliže sjajnim srpskim glumcima dok izgovaraju sada besmrtne rečenice Dušana Kovačevića. Rečenice, od kojih su mnoge ušle u vokabulare jezika svih naroda i narodnosti bivše države. Sve što je trebalo je napuniti stari autobus bezvremenim likovima, na njega napisati „Kpctић и cиh“, te ga poslati za Beograd uoči nacističkog bombardiranja 1941.
4. Balkanski špijun
(r: Dušan Kovačević, Božidar ‘Bota’ Nikolić, 1984., Jugoslavija (Srbija))
„Balkanski špijun“ će se s „’Ko to tamo peva?“ vječno natjecati za najcitiraniji jugoslavenski film svih vremena, dok će film „Maratonci trče počasni krug“ uvijek biti na trećem mjestu, a dugo nakon njih niti jedan film više. Ovo je satira koja se može gledati kao drama o čovjeku koji je žrtva vlastitih pogrešno postavljenih ideala i shvaćanja sustava koji nema razumijevanja za njegovu pretjeranu budnost dok prati svog podstanara koji se vratio nakon 20 godina u Parizu i moguće predstavlja opasnost i prepreku u izgradnji socijalizma.
5. Pred doždot (Prije kiše)
(r: Milčo Mančevski, 1994, Makedonija)
Nagrađen Zlatni lavom na Filmskom festivalu u Veneciji 1994. film „Pred doždot“ je djelo neobične narativne strukture u kojoj se isprepliću tri priče, odnosno tri različita načina prikaza osnovne teme o cikličkoj prirodi povijesnih događaja u kojoj se likovi mijenjaju i zauzimaju drugačije uloge. Također, etničko nasilje, u ovom slučaju u Makedoniji između pravoslavnih Makedonaca i muslimanskih Albanaca, je zaplet koji s ovih prostora često dolazi do filmskih nagrada. Od nas se očekuje da radimo filmove s divljeg istoka.
6. Lepa sela lepo gore
(r: Srđan Dragojević, 1996., Srbija)
Srđan Dragojević ja napravio jako dobar film, jer Srđan Dragojević to tako radi. No, s tek završenim Ratom u Bosni, sa svim onim ratnim zločincima još na položajima moći film je imao neku pogrešnu vizuru prikazivanja Rata u Bosni kao nekakvog srpskog Rata u Vijetnamu kako ga je prikazivao Oliver Stone. Eto, hrpa urbanih i kul tipova je upala u tu groznu situaciju i ispala žrtvom prisiljena da radi stvari koje nikada ne bi, jer zločesti rat.
7. Mi nismo anđeli
(Srđan Dragojević, 1992. Srbija)
Vrhunac duha prijeratnog Beograda možemo vidjeti u „Mi nismo anđeli“. Sniman 1991. tijekom raspada Jugoslavije i početka rata u Hrvatskoj, koristio je produkcijske mogućnosti Avala filma i jedan je pokazatelj onoga što smo mogli imati da nije bilo rata, razaranja, pljačke i vladavine seljaštva koja im je slijedila. Taj urbani humor filma, hrpa pop-kulturnih referenci, pa i način na koji je film napisan, režiran, snimljen, montiran i odglumljen je nešto za čime stalno vapimo još.
8. Podzemlje
(Emir Kusturica, 1995., Srbija)
Fantazmagorija Emira Kusturice pogonjena rakijom i harmonikom bi vjerojatno trebala biti priča o tome kako je nestala određena zemlja, naime, Jugoslavija. No, „Podzemlje“ ne priča stvari faktički nego u slikama, o porodici koja živi u podzemlju, proizvodi i prodaje oružje, tako dajući oruđe za sve ratove koji se na površini zbivaju. Za Kusturicu to ima veze s Jugoslavijom, a za žiri u Cannesu s vrhunskom kinematografijom pa mu daje još jednu Zlatnu palmu.
9. Rane
(Srđan Dragojević, 1998. Srbija)
Srđan Dragojević se u svakom filmu hrabro hvata ukoštac sa stvarnošću oko sebe, barem onom koja ga zaokuplja ili kako je, kao čovjek koji prije svega zna i voli film, doživljava. „Rane“ se zbivaju tijekom dobrog dijela 1990-ih, tenkovi iz Beograda idu na Vukovar, a dva klinca koji će postati teen gangstere, jer u bezumlju oko njih ne mogu ništa drugo niti postati, ne kuže ništa što se događa i koje su to iracionalne sile oblikovale svijet u kojem žive.
10. Dom za vešanje
(Emir Kusturica, 1988., Jugoslavija (Bosna i Hercegovina))
Romska čarolija Emiru Kusturici znači ultimativni bijeg od stvarnosti, de facto način na koji se ona popravlja, kojim se ona manipulira. Njegov Perhan je otpadnik u romskom svijetu, ali iz njega ne može pobjeći. Jedino mu njegove telekinetičke sposobnosti daju mogućnost izlaza, ali neiskustvo će dovesti do toga da njime manipuliraju i da bude još više upleten u svijet oko sebe. Tragično je kako jedan tako veliki talent može postati toliko loš za ljude koji su ga okruživali i davali mu podršku.
Napiši prvi komantar