Posljednja izmjena 07/12/21 by Ivan Palijan
1. Nirvana: Nevermind
(1991., SAD)
Drugi Nirvanin album, smješten između blijedog „Bleach“ i iskupljujućeg „In Utero“ definirao je rock glazbu nakon toga. I danas „Nevermind“ budi fascinaciju zahvaljujući njegovom ovdje iskazanom autorskom geniju i sposobnosti da kroz zvuk artikulira toliko toga što muči svaku sljedeću generaciju mladih ljudi. Prema svom priznanju, na svom najvećem hitu „Smells Like Teen Spirit“ Cobain je pokušao pokrasti Pixies.
2. Radiohead. OK Computer
(1997., Velika Britanija)
Treći album Radioheada govori o budućnosti, a ta budućnost je 21. stoljeće koje se dogodilo par godina poslije. Radiohead su po prvi put odlučili sami producirati album uz suradnju s Nigelom Godrichem s kojim su radili na svakom albumu nakon toga. Odmaknuli su se od introspektivnog i melankoličnog „The Bends“ koji mu je prethodio, uveli neke nove navike pri snimanju i išli otkriti što sve mogu napraviti. A napravili su mnogo, u tekstovima ubacivali motive iz svijeta koji ih okružuje i napravili efektan društveni komentar, dok su u glazbi hrpom eksperimenata stvorili zvuk koji će odzvanjati još barem desetljeće.
3. Neutral Milk Hotel: In the Aeroplane over the Sea
(1996., SAD)
Izuzetna toplina i pristupačnost ovog emocionalno sirovog, zvučno distorziranog i glazbeno pustolovnog albuma dovela je do toga da u vrijeme kada je Internet još uvijek tražio sebe i svoje ljubimce van mainstream medija drugi album Neutral Milk Hotela postane legendarnim i voljenim. Kako to ponekad biva, ogoljene sirove emocije i ranjiva unutrašnjost Jeff Manguma koji je predvodio bend i stvorio njegove začudne lirske pejzaže nisu mogle podnijeti slavu i zahtjevne turneje i live nastupe pa je bend ostavio na mirovanju sljedeće skoro desetljeće i pol. Internet nije mogao mirovati pa je nakon nekog vremena nastavio dalje.
4. Nirvana: MTV Unplugged in New York
(1994., SAD)
5. Jeff Buckley: Grace
(1994., SAD)
Kao jedini album koji je Jeff Buckley dovršio za svog života, „Grace“ nam nudi uzbudljivi uvid u spektakularne talente jednog od najvažnijih rock glazbenika 1990-ih. Jeff Buckley je skladao, pisao pjesme, svirao gitaru i pjevao tenorom raspona tri oktave na ovom albumu kojeg su umjetnici poput David Bowieja i Jimmy Pagea smatrali remek djelom. U isto vrijeme je želio pjevati šansone i plesati pogo. Glazbu je obožavao, bila je njegov život, upijao ju je, sve utjecaje učinio materijalom za vlastiti zvuk.
6. Portishead: Dummy
(1994., Velika Britanija)
Treba se puno toga poklopiti kako bi prvi album nekog izvođača bio važan na tako mnogo razina. „Dummy“ je definirao ono što danas poznamo kao trip-hop svojim sporim razvučenim ritmovima preko kojeg su se rastapale melodije i vokali koji kao da su snimljeni za soundtrack filma montiranog od beskrajnih crno-bijelih kadrova kišnih eksterijera ili mračnih i zadimljenih interijera u kojima junaci bezuspješno tragaju za smislom životne situacije u kojoj se nalaze. Da, to je soundtrack za film Bele Tarra.
7. R.E.M.: Automatic for the People
(1992., SAD)
„Automatic for the People“ nije glasan album, kakav bismo možda očekivali od alternative rock benda s početka 90-ih, ali je sigurno težak album. R.E.M. sebe izgradio u američkom undergroundu 1980-ih, ali novo desetljeće ih je dočekalo kao muškarce na početku tridesetih i odmah su se kao teme uključile priče o smrtnosti, bolesti i prolaznosti vremena,. No, plutale su na darovitosti ovih umjetnika za melodiju pa je to jedan od najdepresivnijih pop albuma svih vremena. Osim toga je i njegov komercijalni uspjeh (nakon isto tako uspješnog prethodnog „Out of Time“) utvrdio R.E.M. kao najveći rock bend za odrasle na svijetu u tome trenutku.
8. Radiohead: The Bends
(1995., Velika Britanija)
Melankolični visoki muški glasovi nisu nikada bolje zvučali u pratnji nabrijanih gitara i vanzemaljskih klavijatura, nego na „The Bends“ Radioheada. To je bio tek drugi album benda koji stalno želi pobjeći od sebe. Tada su željeli pobjeći od svog prvog albuma „Pablo Honey“ i svog najvećeg hita „Creep“ (za što ih u niti jednoj verziji ove priče ne bismo mogli kriviti). Kasnije je trebalo pobjeći i od ovih gitara, ali u tom trenutku vremena bili su bend s grandioznim zvukom za velike pozornice koji nitko nije uspoređivao sa najvećim suvremenicima i sunarodnjacima Oasis i Blur. Ne, pričali su tada svoju priču. Koja je dovela do Coldplaya, ali to je druga priča.
9. Oasis: (What’s the Story) Morning Glory
(1995., Velika Britanija)
Na prvom albumu „Definetly Maybe“ su Oasis pokazali da žele biti najveći rock bend na svijetu, bez da imaju veze kako to postati. Na drugom albumu „(What’s the Story) Morning Glory“ i dalje to nisu bili, ali su barem zvučali veličanstveno. Ulične frajerske manchesterske priče s prvog albuma su zamijenile priče o tome kako se od njih maknuti, „Cigarettes & Alcohol“ je zamijenila „Champagne Supernova“. Oasis, odnosno Noel Gallagher, su majstori u tome kako maznuti nekiiriff ili glazbenu frazu, ali je Gallagher i majstor u tome da napravi prekrasnu melodiju.
10. Pavement: Slanted and Enchanted
(1992., SAD)
11. Red Hot Chili Peppers: Californication
(1999., SAD)
John Frusciante se vratio u grupu i Red Hot Chili Peppers su napravili svoj najuspješniji i najpoznatiji album. „Californication“ je sedmi studijski album Red Hot Chili Peppersa i na njemu se nalaze sve opće teme njihovog stvaralaštva. Peppersi s Fruscianteom i bez njega su dva različita benda. Njegove virtuozne melodije se savršeno isprepliću s genijalnim rješenjima koja na basu izvodi Flea. „Californication“ je proizvod odnosa ljubavi i mržnje koje bend ima prema Hollywoodu, životu u njemu i vrijednostima koje nameće. Anthony Kiedis je svjestan da je Kalifornija smrtonosna i nemoralna, ali da ga i njen životni stil strahovito privlači.
12. Massive Attack: Blue Lines
(1991., Velika Britanija)
13. My Bloody Valentine: Loveless
(1991., Velika Britanija)
14. Wu-Tang Clan: Enter the Wu-Tang (36 Chambers)
(1993., SAD)
15. U2: Achtung Baby
(1991., Irska/SAD)
16. Nirvana: In utero
(1993., SAD)
17. Slint: Spiderland
(1991., SAD)
18. Dr. Dre: The Chronic
(1992., SAD)
19. Nas: Illmatic
(1994., SAD)
20. The Smashing Pumpkins: Siamese Dream
(1993, SAD)
Napiši prvi komantar