Posljednja izmjena 21/12/21 by Ivan Palijan

1. Pink Floyd: The Dark Side of the Moon
(1973., Velika Britanija)
Možda mu je koncept na početku bio skroman, tek nakupina melodija i ideja o velikim pojmovima kojima je zatrpana tadašnja (a i sadašnja) svakodnevica, poput love, ratova, religije, prolaznosti vremena i nezaobilazne prijetnje poniranja u ludilo zbog nepodnošljivosti takvog postojanja. No, drilom kroz uobičajeno intenzivni period koncertiranja, evoluirao je u album koji je ponovno definirao psihodeliju, space rock, te konceptni album kao takav.

2. The Clash: London Calling
(1979., Velika Britanija)
Bend čiji su članovi u isto vrijeme željeli biti najveći buntovnici i najveći bend na planeti na svom trećem albumu je ponovo otkrio sebe izronivši iz bare punk rocka i uronivši u ocean glazbenih žanrova čije su ga struje vodile svuda, od rockabillyja do reggaea. Dok se svijet oko njih urušavao uslijed ekonomskih i socijalnih problema, njihov svijet to još nije imao prilike, jer unatoč uspješnim albumima i singlovima su i dalje bili bez love.

3. Led Zeppelin: Led Zeppelin IV
(1971., Velika Britanija)
Okupirani interesom za Srednji vijek i kvazi-motologiju, Led Zeppelin su na ovom svom albumu vjerojatno izumili heavy metal. Njihov hard rock zvuči i udara tvrdo da ne može tvrđe, ali je još uvijek jaka inspiracija engleskom folk glazbom prisutna na prošlom albumu. Tu je i njihova besmrtna balada „Stairway to Heaven“, koja je možda puna sotonskih poruka ako se vrti unatrag. Kao da su Led Zeppelinu trebale skrivene poruke.

4. David Bowie: Hunky Dory
(1971., Velika Britanija)
Na svom četvrtom albumu David Bowie je konačno našao svoj identitet i svoj glas, umjetnički integritet kojeg će se držati do kraja života. A to je, kao što u „Changes“, prvoj pjesmi albuma, nagovještava, stalna promjena, prihvaćanje svih razina i oblika nečije osobnosti i ne svrstavanje u kalupe. Bila bi to mladenačka pobuna da je ne prati umjetnički kredibilitet, sjajno pisanje pjesama i glazbe, te autentičan interes da se istraže sve mogućnosti izražajne umjetnosti.

5. Rolling Stones: Exile on Main Street
(1972., Velika Britanija)
Nema na njemu najpoznatijih hitova, ali „Exile on Main Street“ se smatra najboljim albumom Stonesa. U trenutku kada su snimali ovaj dvostruki album, pobjegli su iz Britanije u Francusku, kako bi izbjegli plaćanje poreza i snimali u podrumu vile koju je iznajmio Keith Richards konstantno urokan heroinom. Mick Jagger je svoje vokale snimao kasnije u studiju u L.A., jer su mu se navodno gadile te rokerske orgije pa u većini francuskih sessiona nije niti sudjelovao. No, ta sirovost, raskalašenost i disfunkcionalnost benda koji duboko obožava američku izvornu glazbu je i stvorila album vrijedan obožavanja.

6. Marvin Gaye: What’s Going On
(1971., SAD)
Marvin Gaye se upitao se što se događa sa svijetom oko njega u kojem policija tuče mlade ljude po cesti dok ih u isto vrijeme vlast šalje da ubijaju i budu ubijani u besmislenom i nepravednom ratu u Vijetnamu. Duboko zgrožen nad time i shrvan tragedijama u osobnom životu napravio je revolucionaran album, iako to tada nije tako izgledalo. Bila je to sigurno njegova osobna pobuna i razlaz s postojećom Motown-Tamla personom i početak njegovog najzrelijeg i najuspješnijeg razdoblja.

7. David Bowie: The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars
(1972., Velika Britanija)

8. Fleetwood Mac: Rumours
(1977., SAD / Velika Britanija)
“Rumours“ je album koji budi tihu fascinaciju. Lako ga je gurnuti u stranu i zanemariti kao svjesni pokušaj rock banda da napravi pop album i postane komercijalniji. Što je, Fleetwood Macu, naravno, uspjelo, album je postigao trenutni uspjeh, u prvih se mjesec dana prodao u 10 milijuna, a do danas preko 40 milijuna primjeraka. Međutim, ispod ispeglane produkcije, savršenih harmonija, vještog baratanja instrumentima i lirskih vokala se krije nešto vrlo čudno. Članovi benda su prolazili kroz prekide i krize u vezama što je dovelo do toga da je ovo jedinstveni pop rock album o bijesu, tjeskobi i bježanju od sebe.

9. Neil Young; After the Gold Rush
(1970., SAD / Kanada)
Treći studijski solo album Neila Younga je bio zamišljen kao soundtrack za istoimeni film po scenariju koji je napisao glumac Dean Stockwell. Film nije nikada snimljen, scenarij je izgubljen, a Stockwell je jednom prilikom objasnio da je priča bila o kraju svijeta, s dosta mračnih i okultnih elemenata. Ne znam za ovaj okultni dio, ali album je mračan i melankoličan, pun slomljenih srca i samoće, baš kao što bi i kraj svijeta bio.

10. Sex Pistols: Never Mind the Bollocks Here’s the Sex Pistols
(1977., Velika Britanija)
Jedan studijski album je ostao dovoljan Sex Pistolsima da postanu jedan od najvažnijih bendova rock glazbe. Sve je još čudnije kada znamo da su nastali kao što danas nastaju boy bendovi, ambiciozni producent je tražio prave osobe s i bez talenta kako bi ostvario svoje ideje unutra show businessa. I Malcolm McLaren i show business su dobili više nego što su mogli probaviti.

11. The Clash: The Clash
(1977., Velika Britanija)
Na prvom albumu su The Clash svoje stvarno glazbeno umijeće stavili malo sa strane i u prvi plan gurnuli gnjev i frustracije koje inače pogone punk rock. To je bio pravi trenutak za to napraviti, jer već nakon toga su krenuli u drugim smjerovima koristivši svoje iskustvo i umijeće da od sebe naprave ono što se već namjeravali napraviti.

12. Television: Marquee Moon
(1977., SAD)
Television je bio prvi bend koji je nastupio u klubu CBGB, početnoj točci punk scene u New Yorku još u prvom dijelu 1970-ih. No, kada je njihov prvi album „Marquee Moon“ konačno izašao 1977. nije zvukom imao puno veze s onim što se tada u svijetu smatralo punkom. Stav i želja da se napravi nešto revolucionarno su bile punk poput bilo čega drugoga, ali solaže i stihovi Toma Verlainea su prizivale neka prošla vremena. Taj album je već bio post-punk, ali i post-rock u svojim ispreplitanjima različitih melodija i igri dviju gitara, drugačijim modusima, štimanjima gitara, te pjesničkim slikama koje su preopćenite ili se tiču objekata i koncepata udaljenim od svakodnevnog i bilo kakvog života.

13. John Lennon: John Lennon / Plastic Ono Band
(1970., Velika Britanija)
Beatlesi su se konačno raspali u travnju iste godine, a u prosincu je izašao Lennonov album u čijem se emocionalnom vrhuncu, pjesmi „God“, obračunava sa svima koje više ne treba i u koje ne vjeruje, između ostalima i Beatlesima. Cijeli je album ogoljeni John Lennon, centralni je instrument njegov glas kojeg pokreće njegov vlastiti duh, emocije i iskustva, stavovi iz cijelog njegovo života, izbačeni u eter s gorljivom potrebom da se izbace unutarnji demoni. Bilo mu je tek trideset godina, a Beatlesi su mu već bili nepotreban teret.

14. Ramones: Ramones
(1976., SAD)
Da nije bilo neopisive dosade koji su Joey, Johnny, Dee Dee i Tommy osjećali, ne bi bilo Ramonesa, a onda ne možemo niti zamislit kako bi danas zvučala popularna glazba. Te 1976. godine njih su zanimali The Stooges, MC5 i New York Dolls, izvođači koji su izazivali konfrontaciju s tadašnjim mainstreamom. Osim toga, rani period rock’n’rolla koji su svirali Chuck Berry i Buddy Holly za njih je bio rock’n’roll kakav bi trebao biti.

15. AC/DC: Highway to Hell
(1979., Australija / SAD)
AC/DC uglavnom nisu ostavljali puno prostora mašti da tumači njihove pjesme. „Highway to Hell“, naslovna pjesma albuma možda zvuči metafizički poput „Stairway to Heaven“ Led Zeppelina, ali ona samo opisuje kako se bend osjećao nakon četiri godine turneja i putovanja, uglavnom autobusom. K tome, opisuje i životni stil tadašnjeg njihovog pjevača Bona Scotta koji se opio do smrti nepunu godinu dana nakon što je album izašao. Himna je to, naravno, postala svima koji se pale na ideju življenja života do kraja, u njegovoj potpunosti. Bez obzira što ta ideja vodi život u vrlo neugodno mjesto poput, je li, pakla.

16. Joni Mitchell: Blue
(1971., SAD)
Joni Mitchell je opjevala nekoliko svojih ljubavnih odnosa i potpuno se emotivno ogolila na svom najpoznatijem i najboljem albumu. Njezin rad ovdje je bio kasnija referentna točka mnogima koji su kretali prema istim lirskim dubinama. Ne bi to bilo dovoljno da taj raspon emocija ne prati i glazbeno umijeće, raspon melodija koje je slagala na svojoj gitari.

17. David Bowie: Low
(1977., Velika Britanija)
Bowie je morao dosegnuti životno dno i gotovo nestati kao osoba da bi snimio ovaj album i vjerojatno si spasio život. Prvi od tzv. Berlinske trilogije (uz „Heroes“ i „Lodger“) snimljen je kada ne morao, gotovo bankrotiran pobjeći iz L.A. u Berlin kako bi se riješio kokainske navike koja ga je odvela do fizičke i psihičke propasti. Na prvoj strani imamo postapokaliptičnu dekonstrukciju njegove dotadašnje rock glazbe, a na drugoj strani je otišao korak dalje i uz pomoć Brian Enoa napravio isto tako postapokaliptični elektronski soundtrack za kraj svijeta koji se još nije dogodio.

18. Joy Division: Unknown Pleasures
(1979., Velika Britanija)
Prvi album Joy Divisiona je mračan, proganjajući i melankoličan zapis nastao u trenutku kada bend stvarno nije znao što radi pa je dopustio producentu Martinu Hartnettu da se igra sa zvukom koliko mu je volja. Rezultat je siroviji zvuk nego onaj na njihovom sljedećem albumu „Closer“, ali jednako bitan za pomicanje granica zvuka koje je omogućio punk. Niti ovaj, niti sljedeći album članovi benda, osim Iana Curtisa, nisu voljeli, jer nije bio onaj glasni i teški zvuk koji su imali na svirkama uživo. No, srećom da se nije njih pitalo.

19. Bob Dylan: Blood on the Tracks
(1975., SAD)

20. Lou Reed: Transformer
(1972., SAD)
Napiši prvi komantar