Posljednja izmjena 27/09/21 by Ivan Palijan
Na prvom albumu „Definetly Maybe“ su Oasis pokazali da žele biti najveći rock bend na svijetu, bez da imaju veze kako to postati. Na drugom albumu „(What’s the Story) Morning Glory“ i dalje to nisu bili, ali su barem zvučali veličanstveno. Ulične frajerske manchesterske priče s prvog albuma su zamijenile priče o tome kako se od njih maknuti, „Cigarettes & Alcohol“ je zamijenila „Champagne Supernova“. Oasis, odnosno Noel Gallagher, su majstori u tome kako maznuti neki riff ili glazbenu frazu, ali je Gallagher i majstor u tome da napravi prekrasnu melodiju.

„Wonderwall“ i „Don’t Look Back in Anger“ su najpoznatiji primjeri njegovog talenta koje je nekoliko generacija nakon njega našlo načina kako uklopiti u soundtrack svog života i dati mu značenje. Oasis nisu znali kako pratiti taj uspjeh, već na sljedećem albumu „Be Here Now“ je čarolija nestala, bend je snimio ukupno osam albuma, ali sagorio umoran od ispunjenja svih svojih želja o slavi, tulumarenju i ekscesima. Verve je sa svojim „Urban Hymns“ požnjeo sve dobrobiti koje je stvorio „(What’s the Story) Morning Glory“. Britpop je negdje putem krivo nazvan, bitglam, britgrand ili brittheatre bi bili prigodniji nazivi, jer ti bendovi su prije svega voljeli grandioznost, voljeli su velike melodije, pisali su svoje pjesme za nastupe na festivalima pred desecima tisuća ljudi. A sva ta poza se morala srušiti kao kula od karata kada su oni sami shvatili da niti taj uspjeh ne znači ništa, da neće promijeniti kako se čovjek osjeća sam sa sobom. No, nije sve bilo uzalud, svima su nam ostale pjesme za karaoke.
„(What’s the Story) Morning Glory“ je prije svega dokument jednog vremena, mogao je nastati samo u Britaniji sredinom devedesetih. Apsolutan je vrhunac onoga što su Oasis radili, ali i najveći britanski izvozni proizvod toga vremena. Zaslužan čak i za planetarni uspjeh Spice Girls koji su slijedile interes koji su Oasis probudili za sve britansko.
Napiši prvi komantar