Posljednja izmjena 19/10/21 by Ivan Palijan
Albumi 2000-ih su snažno obilježili glazbu kakvu i danas slušamo. Radiohead, bez obzira jesu li u svojoj indie rock, elektroničkoj ili eksperimentalnoj fazi proizvode sjajne i utjecajne albume. Na „Kid A“ su odbacili gitare i prigrlili elektroniku s kojom do tada nisu imali iskustva, a na „In Rainbows“ su samo pustili da ih vode njihove apstraktne ideje. U tom periodu smo dobili „Back to Black“ i izgubili Amy Winehouse, još jednu od glazbenih zvijezda koja je otišla u 27. godini pogonjena opijatima i samodestrukcijom. The Strokes su sa svojim albumom „Is This It“ pokazali da rock i gitarska glazba još uvijek mogu biti uzbudljivi. Daft Punk su s „Discovery“ dokazali da je to sve nevažno i da će nam roboti svima plesati na grobovima, te se pri tome dobro zabavljati.
1. Radiohead: Kid A
(2000., Velika Britanija)
Radiohead, veliki fanovi Pixiesa, odlučili su odbaciti gitare i istražiti zvučna prostranstva koja mogu stvoriti drugi izvori zvukova, poput sintesajzera, ritam mašina, gudačkih i puhačkih instrumenata. Utjecaj su im ovdje bili različiti žanrovi, od elektronike do jazza i klasike. Rezultat je iznenadio mnoge, odbio neke, ali je definitivno sjajan primjer što se događa što može učiniti talentirana grupa ljudi kada se ne fokusira na očekivanja drugih, nego na vlastitu kreativnost.
2. Radiohead: In Rainbows
(2007., Velika Britanija)
Elektronski zvuk s albuma „Kid A“ i „Amnesiac“ nije bio anomalija, nije bio niti kraj benda. Kako je već sljedeći „Hail to the Thief“ pokazao Radiohead je naučio spojiti strojeve i emocije, tehnologiju i spontanost, te evoluirati u nešto još veće. „In Rainbows“ je nekima čak i najbolji njihov album pa čak i ako se s njima ne slažemo, opet je jedan od najvažnijih albuma uopće. Baš su s „Hail to the Thief“ riješili svoju ugovornu obavezu prema izdavačkoj kući EMI i spontano odlučili kako će ovaj album izdati sami.
3. Amy Winehouse: Back to Black
(2006., Velika Britanija)
Ogoljenost vlastite ranjivosti, bolna iskustva u romantičnim vezama, čežnja za pravom ljubavi i osamljenost koje je Amy Winehouse isporučila svijetu na svom drugom i posljednjem albumu nije bila hinjena. Svijet do tada nešto tako nije mogao očekivati. Kasnije je postao standard, nešto što očekujemo od Adele, Taylor Swift, Drakea ili Halsey. Ako to pokažu nešto od svoje ranjivosti i pjevaju o svojim životnim iskustvima, možemo cijeniti naše pop zvijezde.
4. The Strokes: Is This It
(2001., SAD)
The Strokes su slavljeni kao još jedni spasitelji rocka kojemu, očito, svako malo treba akcija spašavanja od popa i elektronike koji su u ovoj verziji svijeta popularne glazbe, očito, negativci. Nikome ovdje ne treba spašavanje, a pogotovo to ne mogu učiniti The Strokes koji su svoj zvuk pokupili kod garažnih bendova 60-ih i 70-ih, te post-punk bendova 80-ih i transportirali ga u vrijeme kada je većina na njih zaboravila. Njihovoj popularnosti je možda najveći doprinos dala njihova aura boy banda punog opasnih dečkiju.
5. Daft Punk: Discovery
(2001., Francuska)
Ako se pitamo koliko su Daft Punk važni za glazbu ovoga stoljeća dovoljno je poslušati njihov drugi album „Discovery“ koji nimalo začuđujuće zvuči suvremeno i prepoznati ritmove, zvukove i vocoder čiji odjeci se i dalje čuju na Otvorenom radiju. Svjesno i željno dehumanizirana glazba ovog francuskog dvojca može se čitati kao ironijski postupak. No, krenimo korak dalje. Ono što su oni radili podsjeća na posao koji je obavljao WALL-E u istoimenom filmu.