Posljednja izmjena 12/04/19 by Ivan Palijan

Stavljanjem petog albuma Sonic Youtha u kontekst mora nam biti još draži, ljubitelji ploča moraju voljeti album koji su napravili ljubitelji ploča.

Sonic Youth je jedan od onih bendova za koji smo sigurni da je jedino ograničenje u onome što mogu napraviti stvarno samo u onome što mogu napraviti. Bio je ovo zadnji njihov album prije prelaska na major label, ali niti nakon toga nisu usporili, postali su još veće ikone onoga što predstavljaju. A oni sami predstavljaju američku underground glazbu 80-ih, u to nema sumnje. Kao i cijela scena, izrasli na punku, ali otišli puno dalje, u svim smjerovima odjednom, samo da vide što se tamo nalazi. Osjećaj slobode i lakoće s kojom oni slažu slojeve buke i melodije mora fascinirati.

Talent i vještina kojim barataju svojim instrumentima kako bi od njih napravili nešto više od pukog instrumenta iz kojeg izlaze prepoznatljivi zvukovi omogućuju im da stvaraj zvučni krajolik u kojem će se miješati njihove ideje o glazbi s utjecajima iz filma, književnosti i umjetnosti uopće. Jer, punk rječnikom govoreći, oni su art nerdovi, nisu rock zvijezde. Ekipa koja konzumira art i pop kulturu i, kako je to postalo jasno, dosta razmišlja o njima i skroz je uronjena u njih. Ono, stvarno dosta. Stoga su možda tada predstavljali nekima strano tijelo u čistom tijelu američkog undergrounda (pogotovo nakon njihovog, tada skandaloznog, prelaska u redove majora), ali ti neki su propustili poantu onoga što znači underground, indie ili alternativa. Znači da radiš po svome i ostaneš dosljedan sebi bez diktata scene, publike ili izdavača. Sonic Youth su cijelu karijeru to i ostali.

Stoga je ovaj album monumentalan primjer onoga što nesputani grupni genij može proizvesti kada se poklope uvjeti za to. Bogato umjetničko zaleđe, inteligencija talenata u pitanju, scena željna avanture i izazova, te golema američka prostranstva su proizvela ovu ploču.