Posljednja izmjena 13/12/21 by Ivan Palijan

Joni Mitchell je opjevala nekoliko svojih ljubavnih odnosa i potpuno se emotivno ogolila na „Blue“, svom najpoznatijem i najboljem albumu. Njezin rad ovdje je bio kasnija referentna točka mnogima koji su kretali prema istim lirskim dubinama. Ne bi to bilo dovoljno da taj raspon emocija ne prati i glazbeno umijeće, raspon melodija koje je slagala na svojoj gitari.

„Blue“ je glas duše koja želi biti slobodna, slobodna voljeti i slobodna sve pokazati. To što je njen glas ženski i što su emocije zbog toga možda jasnije izražene, je samo usputna činjenica. Joni Mitchell je izuzetan autor pjesama, na razini Bob Dylana, ali i puno bolji glazbenik. Njezin rad na gitari s eksperimentiranjem oko njenog ugađanja, te neobičan slijed akorda donose nepredvidivost u ovu snimku i veliku dozu pustolovine. Album je napisala i producirala, odsvirala je gitaru i klavir na svakoj pjesmi, uz gostovanje nekih glazbenika kada je bila potrebna pratnja radi dubine zvuka. Album prate i česte promjene melodija unutar pjesama, počevši već s uvodnom „All I Want“. Joni Mitchell to radi toliko vješto i prirodno pa vidimo kako melodija samo prati uzburkane emocije kojima je pjesma ispušni ventil. Kreće se na granici na kojoj se susreću sreća, tuga, ljubav, mržnja, pribranost i potpuni raspad. Rekli bismo, na onoj granici na kojoj se obično odvija život. Iz tog razloga njeno glazbeno umijeće uspijeva biti artikulirano, emocije su stvarne, ona je stvarna, svi to možemo prepoznati.

„Blue“ je ogoljena Joni Mitchell, sav njen talent, sve njene emocije, sav njen život u tom trenutku se našao na ovom albumu. Sretni trenuci njenog života, veze koje je imala s darovitim i uspješnim glazbenicima Grahamom Nashom i Jamesom Taylorom su završili, slijedila je tuga zbog prekida, traganje za sobom na hippie putu po Europi, sjećanja na dane dok je bila siromašni glazbenik u Kanadi pa je morala svoje dijete dati na usvajanje – sve je to izbacila i sebe na „Blue“.