Posljednja izmjena 18/01/23 by Ivan Palijan
Rock glazba je od svoje pojave krajem 1940-ih godina doživjela mnoge varijacije da bi postala jednim širokim žanrom pretežno gitarske glazbe kakvu je danas poznajemo. U početku se nazivala rock’n’roll da bi se naglasio njezin jači ritam nego što je onaj u blues, rythm and blues ili country glazbi od kojih je nastao.
Oblik kakav danas poznajemo rock glazba je dobila tijekom 1960-ih u razdoblju koje danas poznajemo kao klasični rock (classic rock). The Beatles, Rolling Stones, Jimi Hendrix, Velvet Underground, The Beach Boys i Bob Dylan u svojoj rock fazi su današnje reference za utvrđivanje temelja rock glazbe. To su izvođači koji su neposredno ili posredno utjecali na sve izvođače nakon njih.
Pročitajte ovdje kako smo izračunali koji su najvažniji hip hop albumi. Uzeli smo u obzir prodaju albuma (BestSellingAlbums), njegovu popularnost (Discogs), slušanost (Last.fm), ocjene kritičara (MetaCritic, AllMusic) i mjesta na top listama najboljih albuma (Acclaimed Music).
1. Pink Floyd: The Dark Side of the Moon
(1973., Velika Britanija)
Možda mu je koncept na početku bio skroman, tek nakupina melodija i ideja o velikim pojmovima kojima je zatrpana tadašnja (a i sadašnja) svakodnevica, poput love, ratova, religije, prolaznosti vremena i nezaobilazne prijetnje poniranja u ludilo zbog nepodnošljivosti takvog postojanja. No, drilom kroz uobičajeno intenzivni period koncertiranja, evoluirao je u album koji je ponovno definirao psihodeliju, space rock, te konceptni album kao takav.
2. Radiohead: OK Computer
(1997., Velika Britanija)
Treći album Radioheada govori o budućnosti, a ta budućnost je 21. stoljeće koje se dogodilo par godina poslije. Radiohead su po prvi put odlučili sami producirati album uz suradnju s Nigelom Godrichem s kojim su radili na svakom albumu nakon toga. Odmaknuli su se od introspektivnog i melankoličnog „The Bends“ koji mu je prethodio, uveli neke nove navike pri snimanju i išli otkriti što sve mogu napraviti. A napravili su mnogo, u tekstovima ubacivali motive iz svijeta koji ih okružuje i napravili efektan društveni komentar, dok su u glazbi hrpom eksperimenata stvorili zvuk koji će odzvanjati još barem desetljeće.
3. Nirvana: Nevermind
(1991., SAD)
Drugi Nirvanin album, smješten između blijedog „Bleach“ i iskupljujućeg „In Utero“ definirao je rock glazbu nakon toga. I danas „Nevermind“ budi fascinaciju zahvaljujući njegovom ovdje iskazanom autorskom geniju i sposobnosti da kroz zvuk artikulira toliko toga što muči svaku sljedeću generaciju mladih ljudi. Prema svom priznanju, na svom najvećem hitu „Smells Like Teen Spirit“ Cobain je pokušao pokrasti Pixies.
4. The Clash: London Calling
(1979., Velika Britanija)
Bend čiji su članovi u isto vrijeme željeli biti najveći buntovnici i najveći bend na planeti na svom trećem albumu je ponovo otkrio sebe izronivši iz bare punk rocka i uronivši u ocean glazbenih žanrova čije su ga struje vodile svuda, od rockabillyja do reggaea. Dok se svijet oko njih urušavao uslijed ekonomskih i socijalnih problema, njihov svijet to još nije imao prilike, jer unatoč uspješnim albumima i singlovima su i dalje bili bez love.
5. The Beach Boys: Pet Sounds
(1966., SAD)
Ispod jednog od najglupljih covera svog doba, krije se jedan od najzanimljivijih i najsofisticiranijih pop albuma svih vremena. Uglavnom je to djelo Briana Wilsona koji je, prema vlastitim riječima, želio napraviti najbolji rock album ikada. Služeći se pri tome složenim vokalnih harmonijama i cijelim nizom čudnovatih zvukova, od zvona za bicikle do klepetavih konzervi. Wilson je bio očaran albumom „Rubber Soul“ koji su Beatles objavili godinu ranije.
6. The Velvet Underground & Nico: The Velvet Underground & Nico
(1967., SAD)
Warholova „Banana“ na naslovnici i njegovo pokroviteljstvo bendu je dalo okvir djelovanja, inovativnost i inspiraciju, ali i mračnu nišu u koju su se malobrojni tada usudili ući. Seksualne devijacije, narkomanija, prostitucija i sadomazohizam nisu bile teme koje se ljubitelji glazbe tada željeli istraživati. No, kasniji stilovi poput gothic rocka, punka, art rocka, garage rocka i indie rocka su puno to istraživali pa je album dobio vrednovanje kakvo zaslužuje i izašao iz opskurnosti.
The Velvet Underground & Nico: The Velvet Underground & Nico
7. Led Zeppelin: Led Zeppelin IV
(1971., Velika Britanija)
Okupirani interesom za Srednji vijek i kvazi-motologiju, Led Zeppelin su na ovom svom albumu vjerojatno izumili heavy metal. Njihov hard rock zvuči i udara tvrdo da ne može tvrđe, ali je još uvijek jaka inspiracija engleskom folk glazbom prisutna na prošlom albumu. Tu je i njihova besmrtna balada „Stairway to Heaven“, koja je možda puna sotonskih poruka ako se vrti unatrag. Kao da su Led Zeppelinu trebale skrivene poruke.
8. AC/DC: Back in Black
(1980., Australija)
Bezumni mačizam je ubio njihovog prethodnog pjevača Bon Scotta koji je skončao u Londonu jedne večeri nakon lokanja preko svake mjere. Naravno, AC/DC je sljedeći svoj album „Back In Black“, sedmi po redu, s novim pjevačem Brianom Johnsonom snimio u slavu bezumnog mačizma kao i sve ostalo što je snimio u karijeri. Sprdali bismo se i dalje s tim da nije zvuka koji je AC/DC proizveo na „Back in Black“ uz pomoć producenta Roberta John „Mutt“ Langea. Ono što je s njima radio na prethodnom „Highway the Hell“ je usavršio i napravio savršeni hard rock album koji pršti gotovo punk energijom, ali ima dovoljno pop senzibiliteta. Stoga je danas „Back in Black“ drugi najprodavaniji album svih vremena, a njegov zvuk je nacrt po kome se mjere svi hard rock, ali i heavy metal albumi od te 1980-te naovamo.
9. Pixies: Doolittle
(1989., SAD)
Drugi album Pixiesa je točka na kojoj se siječe svo čudaštvo alternativne scene koja je nesmetano bujala širom SAD-a 1980-ih, te pop senzibilitet za široke mase koji vlada mainstreamom prije i poslije toga. Zahvaljujući njemu i njegovom genijalnom spoju buke i melodije svi danas znaju i za Nirvanu i za Green Day. Ludilo Pixiesa je na njihovoj trećoj ploči dosegnulo vrhunac, a opet njihov zvuk približilo milijunima slušatelja.
10. The Beatles: Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band
(1967., Velika Britanija)
Godinu prije su Beatlesi odustali od živih nastupa pa odlučili nastaviti s igrama u studiju koje su počeli s Revolverom. Nasnimavanja, orkestracije i manipulacije zvukom su im legle, jer su znali da neće ništa od ovoga morati izvoditi uživo. Rezultat je bio konceptni album inovacija i sjajnog zvuka koji je bio prijeloman za stvaranje veze između visoke i niske umjetnosti. Utjecao je nastanak art rocka, progresivnog rocka i cijele kulture glazbenih albuma.
11. The Jimi Hendrix Experience: Are You Experienced
(1967., SAD / Velika Britanija)
Prvi album Jimi Hendrixa je odsviran sa žestinom i ambicijom da se njegov zvuk proširi cijelim svemirom. Slavni gitarist koji se prerano vratio na planetu s koje je došao je na svojim snimkama ostavio neke nikada do tada poznate zvukove pa je ovu glazbu žanrovski moguće svrstati od bluesa do psihodelije. Ono što je bitno je da energija i talent kojim je snimljena čini da se čuje i danas u svim udaljenim dijelovima galaksije.
12. David Bowie: The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars
(1972., Velika Britanija)
„Ziggy Stardust“ je od 27 službenih albuma onaj po kojemu je David Bowie najpoznatiji. Persona Ziggyja je nastala za vrijeme snimanja prethodnog albuma „Hunky Dory“, a naprasno ju je umirovio na kraju promotivne turneje i pri izdavanju sljedećeg albuma „Aladdin Sane“, jer je prijetila, kako je sam Bowie rekao da preuzme njegovu vlastitu. Koja je persona Bowieja osobno, to je bila njegova stvar i nikada nećemo saznati, ali njegova umjetnička je putem bila zaposjednuta mnogim stranim, od kojih je svemirac Ziggy Stardust u misiji spašavanja Zemlje pred apokalipsu sigurno najupečatljivija i najzabavnija.
13. The Beatles: The Beatles
(1968., Velika Britanija)
Bijeli album Beatlesa je potpuno stilski neujednačen album, Lennon i McCartney su pucali u svim smjerovima, a sve veći doprinos Harrisona i Starra je pratio taj nedostatak smjera. No, to je rezultiralo opuštenim, neopterećenim dvostrukim albumom napravljenim ne zato što se mora, nego zato što se može. A moglo se puno, jer, ono, pričamo o Beatlesima. Bio je njihov deveti album i jedini dupli koji su napravili. Legenda kaže da su većinu napisali na retreatu Transcendentalne meditacije u Rishikeshu u ožujku i travnju 1968.
14. The Smiths: The Queen Is Dead
(1986., Velika Britanija)
The Smiths su s „The Queen Is Dead“ postavili vrhunac britanskog indie rocka. Bilo je to u 1980-ima, u eri koja je omogućavala bendovima da zadrže kontrolu nad onim što rade bez zahtjeva velikih kompanija, a opet ostave neizbrisive tragove u povijesti popularne glazbe. Nazvan prema istoimenoj pjesmi koja napada britanski klasni sustav kojeg je monarhija okosnica. Jednako žestok poput „God Save the Queen“ Sex Pistolsa. Morrisseyev humor, melodrama i patetika daju emocionalni ton albumu, dok su mu aranžmani i i gitara Johnny Marra okosnica.
15. The Beatles: Revolver
(1966., Velika Britanija)
Bio je to trenutak u kojem su Beatlesi raskinuli sa svojim prijašnjim identitetom globalnih fenomena za kojima cure vrište gdje god se pojave i krenuli istraživati mogućnosti koje izražavanje kroz popularnu glazbu može podnijeti. U slučaju John Lennona i količinu psihoaktivnih supstanci koje ljudski um može podnijeti. Nakon tada nečuvenih 300 sati provedenih u studiju proizveli su album od 35 minuta pun ideja i traganja za njima. Od orkestralne „Eleanor Rigby“ do ultra-psihodelične „Tomorrow Never Knows“ ovaj je album trijumf individualnosti i kreativnog izražavanja.
16. Radiohead: In Rainbows
(2007., Velika Britanija)
Elektronski zvuk s albuma „Kid A“ i „Amnesiac“ nije bio anomalija, nije bio niti kraj benda. Kako je već sljedeći „Hail to the Thief“ pokazao Radiohead je naučio spojiti strojeve i emocije, tehnologiju i spontanost, te evoluirati u nešto još veće. „In Rainbows“ je nekima čak i najbolji njihov album pa čak i ako se s njima ne slažemo, opet je jedan od najvažnijih albuma uopće. Baš su s „Hail to the Thief“ riješili svoju ugovornu obavezu prema izdavačkoj kući EMI i spontano odlučili kako će ovaj album izdati sami.
17. David Bowie: Hunky Dory
(1971., Velika Britanija)
Na svom četvrtom albumu David Bowie je konačno našao svoj identitet i svoj glas, umjetnički integritet kojeg će se držati do kraja života. A to je, kao što u „Changes“, prvoj pjesmi albuma, nagovještava, stalna promjena, prihvaćanje svih razina i oblika nečije osobnosti i ne svrstavanje u kalupe. Bila bi to mladenačka pobuna da je ne prati umjetnički kredibilitet, sjajno pisanje pjesama i glazbe, te autentičan interes da se istraže sve mogućnosti izražajne umjetnosti.
18. Rolling Stones: Exile on Main Street
(1972., Velika Britanija)
Nema na njemu najpoznatijih hitova, ali „Exile on Main Street“ se smatra najboljim albumom Stonesa. U trenutku kada su snimali ovaj dvostruki album, pobjegli su iz Britanije u Francusku, kako bi izbjegli plaćanje poreza i snimali u podrumu vile koju je iznajmio Keith Richards konstantno urokan heroinom. Mick Jagger je svoje vokale snimao kasnije u studiju u L.A., jer su mu se navodno gadile te rokerske orgije pa u većini francuskih sessiona nije niti sudjelovao. No, ta sirovost, raskalašenost i disfunkcionalnost benda koji duboko obožava američku izvornu glazbu je i stvorila album vrijedan obožavanja.
19. Pixies: Surfer Rosa
(1988., SAD)
Kao i uglavnom sve što su Pixies napravili i njihov prvi album zbunjuje i baca iz ravnoteže slušatelja naviklog da se njegovi žanrovi ne miješaju s drugima, njegova melodija s bukom i obrnuto. Kao i većina onoga što su Pixies napravili i „Surfer Rosa“ je izbačena uglavnom iz glave Black Francisa bez puno objašnjenja i konteksta koji bi samo poremetili neposredno iskustvo ovoga zvuka.
20. Radiohead: The Bends
(1995., Velika Britanija)
Melankolični visoki muški glasovi nisu nikada bolje zvučali u pratnji nabrijanih gitara i vanzemaljskih klavijatura, nego na „The Bends“ Radioheada. To je bio tek drugi album benda koji stalno želi pobjeći od sebe. Tada su željeli pobjeći od svog prvog albuma „Pablo Honey“ i svog najvećeg hite „Creep“ (za što ih u niti jednoj verziji ove priče ne bismo mogli kriviti). Kasnije je trebalo pobjeći i od ovih gitara, ali u tom trenutku vremena bili su bend s grandioznim zvukom za velike pozornice koji nitko nije uspoređivao sa najvećim suvremenicima i sunarodnjacima Oasis i Blur. Ne, pričali su tada svoju priču. Koja je dovela do Coldplaya, ali to je druga priča.
Napiši prvi komantar