Posljednja izmjena 27/01/23 by SuperExtraZona
Film je umjetnost 20. stoljeća, nastao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a na prijelazu u 21. stoljeće smo više počeli gledati televiziju, neopterećenu rezultatima na box officeu i namijenjenu odraslim osobama. Vjerojatno ćemo i za nekoliko desetljeća klasicima smatrati samo filmove iz tog razdoblja. Danas klasičnim filmom smatramo period do 70-ih godina, razdoblja kada su filmove proizvodili veliki studiji sa svojim sustavom zvijezda. Zamijenio ih je autorski film 70-ih, te usporedo s njim nastanak blockbustera i sustav opterećen zaradom kakav danas poznajemo. Najbolji filmovi 20. stoljeća stoga će među prvih 30 kao svoje istaknute točke imati četiri filma Stanley Kubricka, tri Stevena Spielberga i Francisa Forda Coppole, te po dva Jamesa Camerona, Martina Scorsesea i Alfreda Hitchcocka. Svi su oni sjajni i veliki autori, tehnički majstori svoga zanata, vješti pripovjedači koji su se znali približiti i publici, radili financijski uspješne filmove.
Veliki budžeti su se ranije u 20. stoljeću trošili na grandiozne epove smještene u poznate povijesne okvire unutar kojih su se odvijale dramatične sudbine običnih ili velikih ljudi. Poput „Doktora Živaga“ Davida Leana ili „Zameo ih vjetar“ Victora Fleminga, koji je još uvijek najgledaniji film svih vremena, ako računamo inflaciju. Prema kraju stoljeća je spektakl počeo značiti znanstvenu fantastiku. Stanley Kubrick je svojom „2001.: Odisejom u svemiru“ zapanjio gledatelje vizualnim mogućnostima, a bile su to još 1960-e. Deset godina kasnije je George Lucas prikazao svoje „Ratove zvijezda“ i publika je odjednom postala gladna velikih pustolovina sa specijalnim efektima. Stoljeće smo završili s „Matrixom“ u kojem je stvarnost koju znamo virtualna, stvorile su je mašine, a pravi svijet je negdje drugdje. No, nije sve u velikim budžetima, Hitchcock je svoj „Psiho“ snimio tadašnjim televizijskim budžetom, a Tarantino je i „Pulp Fiction“ još radio kao indie projekt. Što je bio novi trenutak obrata, obrnuti od onog kada su blockbusteri preuzeli scenu, sada su opet zanimljivi mali filmovi počeli dobivati glavne nagrade i interes publike.
Pročitajte ovdje kako smo izračunali koji su najvažniji filmovi 20. stoljeća. Uzeli smo u obzir rezultate na box officeu, popularnost filma, broj nagrada za koje je nominiran i koje je dobio, ocjene kritičara i mjesta na listama najboljih filmova godine.
1. The Godfather / Kum
(1972., Francis Ford Coppola)
Francis Ford Coppola, tada tek 33-godišnjak, zadivio je svojom tehnikom i razumijevanjem svoga posla. Svaki kadar je odmjeren, pozicija svakog od likova izmjerena, svjetlo namjerno ugašeno ili upaljeno, a zvukovi usmjereni ka naglašavanju teme trenutne scene. Priča o mafijaškoj obitelji je sazdana od dualnosti. Gangstersko podzemlje se isprepliće sa visokim predstavnicima zakona, politike i showbizom. Svetost obiteljskog života, vjenčanja i krštenja, se isprepliće s obiteljskim poslovima ubojstava, nasilja i reketarenja.
2. Pulp Fiction / Pakleni šund
(1994., Quentin Tarantino)
Quentin Tarantino stvara vlastita pravila i svoj filmski svijet bez obzira što su ga ranije s Reservoir Dogs optužili za plagiranje i eksploataciju suvremene hongkonške kinematografije. Eksploataciju je nastavio i s ovim svojim drugim filmom, a dubina i širina te eksploatacije, od francuskog novog vala do blaksplotacijskog filma, te od te sirovine majstorski izvedena roba s dodanom vrijednošću, dovela je do toga da ga svi smatraju genijalcem.
3. The Godfather: Part II / Kum 2
(1974., Francis Ford Coppola)
Nakon, i za samog Coppolu, neočekivanog megauspjeha prvog „Kuma“, filmski studio Paramount ga je na koljenima molio da snimi i nastavak sage. Izborio se za dio zarade što mu je omogućilo da kontrolira sve svoje poslove do kraja života, te postane i relativno poznat i priznat proizvođač vina. No, u ovom slučaju je važnije to što je dobio potpunu kreativnu kontrolu nad filmom. Rezultat je bio još spektakularniji, te je osvojio još više nominacija i nagrada Oscar.
4. Titanic
(1997., James Cameron)
James Cameron ne radi ništa na pola. Njegov film o potonuću najvećeg svjetskog broda za krstarenje iz 1912. godine bio je najskuplji koji je ikada snimljen, pretrpio je teško snimanje koje je prekoračilo rokove i predviđalo se da će doživjeti neuspjeh. No, ispostavilo se da je to jedan od najuspješnijih filmova svih vremena (što se tiče utrška i nagrada), pa ga je učinio Kraljem svijeta.
5. Star Wars: Episode IV: A New Hope / Ratovi zvijezda IV: Nova nada
(1977., George Lucas)
Da su „Ratovi zvijezda“ hrana bili bi pizza. Sama pomisao na njih na lice će nam obasjati osmijehom. Nakon konzumacije, čak i kada su loši, uvijek ostavljaju osjećaj zadovoljene želje i uvijek ćemo im se rado vratiti. George Lucas i cijela franšiza (sada, poput većine toga danas komercijalnog u Hollywoodu, u Disneyevim rukama) imali su svoje trenutke u kojima su ih smatrali genijalnima, ali i one u kojima su ih fanovi molili da obustave rad. No, početak je bio zvjezdan.
Star Wars: Episode IV – A New Hope / Ratovi zvijezda IV – Nova nada
6. Schindler’s list / Schindlerova lista
(1993., Steven Spielberg)
Nije ništa neobično da Steven Spielberg iste godine izbaci dva filma koja je režirao, a onda i nekoliko koje je „samo“ producirao“. „Schindlerova lista“ je tako izašla iste godine kada i „Jurski park“. Lovu na Oscare je prethodio začetak jedne od najuspješnijih franšiza svih vremena. Ništa neobično, čovjek je tvornica zabave. No, nema ništa zabavno u holokaustu, kao što zna svako dijete koje nije obrazovano u hrvatskim školama.
7. Goodfellas / Dobri momci
(1990., Martin Scorsese)
Scorseseov tretman mafijaša djeluje kao pokazivanje srednjeg prsta Coppoli. Dok su Coppolini kumovi razapeti između zakona s one strane zakona, Scorseseovi ne priznaju niti jedan zakon pa niti onaj cosa nostre. Kada stvari pođu po zlu, pobit će, izdat će sve i svakoga samo da sačuvaju svoju kožu. Njegov krimos Henry Hill je od malih nogu gledao opake frajere preko puta svoje zgrade koji rade što žele i jedino što je želio je postati gangster.
8. One Flew over the Cuckoo’s Nest / Let iznad kukavičjeg gnijezda
(1975., Miloš Forman)
Ken Kesey, prema čijem legendarnom romanu je film snimljen nije nikada vidio film, ali je rekao da je vrlo nezadovoljan onime što je čuo o njemu. Uglavnom je riječ o kreativnim nesuglasicama i pomicanjem točke gledišta s Velikog Poglavice koji u romanu služi kao narator. Svaka čast Keseyu i njegovom djelu, ali sretni smo što Miloš Forman i producent Michael Douglas nisu poklekli pred njegovim nezadovoljstvom.
9. The Silence of the Lambs / Kad jaganjci utihnu
(1991., Jonathan Demme)
Ono što nam u „Jaganjcima“ tjera jezu niz kralježnicu, nije nasilje, nego njegovo očekivanje. Nasilje, zapravo niti ne vidimo. Vidimo groteskni krvavi prizor koji je ostao nakon bijega Hannibala Lectera i vidimo Clarice kako ejakulira metke iz pištolja u klimaktičkoj završnoj sceni hvatanja Buffalo Billa. No, naši strahovi su dobro aktivirani od trenutka kada ugledamo predatorski pogled Anthony Hopkinsa. Vičemo na Jodie Foster da mu ne odaje svoje tajne, makar i mi želimo saznati koja je to fora s janjcima u naslovu, jer očigledno je da će se problem stočarstva u filmu slabo obraditi.
10. Gone with the Wind / Zameo ih vjetar
(1939., Victor Fleming, George Cukor, Sam Wood)
Epska melodrama koja prikazuje život i odnose na južnjačkim plantažama u predvečerje, za vrijeme i nakon Američkog građanskog rata je nekritička prema robovlasništvu koje je činilo okosnicu južnjačkog socio-ekonomskog sustava. Glavni junaci su pogonjeni romantičnim strastima, manama u karakteru i obavezama koje im nameće društveni sustav, nečim tako tipičnim za beletristiku 19. stoljeća. No, nemoguće je danas gledati film i ne čuditi se kako unatoč svim simbolima i praktičnim prikazima robovlasništva, ono u filmu nema osude.
11. Apocalypse Now / Apokalipsa danas
(1979., Francis Ford Coppola)
Svo ludilo koje sadrži „Apokalipsa danas“ nije stalo u originalnu verziju filma, nego smo mu morali biti svjedocima u „Redux“ verziji, te dokumentarcu o njenom nastajanju „Hearts of Darkness: A Filmmakers Apocalypse“. Ona je apsolutni trijumf genija i ludosti Francisa Fora Coppole koji je debelo prekoračio budžet, zadužio sebe i svoju imovinu kako bi završio produkciju koja je bila sputana neviđenim kreativnim i stvarnim problemima. Film o Vijetnamskom ratu počinje baš tako, ali kako kapetan Willard putuje rijekom da obavi svoju misiju i ubije pukovnika Kurtza, on postaje psihodelična disertacija o čovjekovom mjestu u svijetu, onome što čovjek radi od svijeta i ono što svijet radi od njega.
12. American Beauty / Vrtlog života
(1999., Sam Mendes)
“Vrtlog života“ je satira koja djeluje na nekoliko razina. Iz široke perspektive je to sprdačina na račun koncepta američkog života koji je sav u formama bez sadržaja. Iz srednjeg plana je studija karaktera i klišeja, sredovječni muškarci i žene isto se tako pretvaraju i na znaju što bi poput njihovih lažno emocionalnih tinejdžera. Iz krupnog plana, ovo je šala na naš račun, jer ekran je iluzija, ne sadrži ništa, koliko god mi u njemu tražili smisao.
13. Il buono, il brutto, il cattivo / Dobar, loš, zao
(1966., Sergio Leone)
„Dobar, loš, zao“ je postapokaliptična satira upakirana u umjetničku obradu trivijalnog žanra. Ništa u njemu nema uporište u stvarnom svijetu (zbog čega ga, vjerojatno, Quentin Tarantino smatra najboljim filmom ikada), a, opet, smatra se jednim od najrealističnijih vesterna uopće. Vestern žanr je stvorio mitološki Divlji zapad pa svako njegovo podrivanje mora odražavati pretpostavljeno stvarno stanje stvari. Kod Sergia Leonea se krupni kadrovi lica njegovih protagonista izmjenjuju s totalima koji prikazuju pustoš krajolika. Lica su znojna, prljava i neobrijana, odražavaju proračunatu zlobu i pohlepu ili puku bol postojanja u svijetu u kojem ništa nema smisla. Krajolik je sablasno pust, bez obzira je li to doslovno pustinja ili ulica naseljenog mjesta kojom ljudi besciljno bauljaju. Čak i njegova jedina masovna scena u rovovima vojske Unije prikazuje moralnu pustoš zbog koje gomila ljudi pogiba bez ikakvog razloga.
14. Back to the Future / Povratak u budućnost
(1985., Robert Zemeckis)
Dijelom znanstveno-fantastični triler, dijelom generacijski film o sukobu među kulturama, dijelom čudna obiteljska drama (u kojoj junak mora spasiti vlastitu egzistenciju nakon što mu se majka napali na njega, ajoj), “Povratak u budućnost” i dalje uspijeva biti bezvremenski unatoč tome što je ukorijenjen, pa, u vremenu. I možda ima najbolji naslov nekog filma ikada.
15. A Clockwork Orange / Paklena naranča
(1975., Stanley Kubrick)
Kontroverze oko pop-art vizualizacije Stanleyja Kubricka bazirane na distopijskom promišljanju Anthonyja Burgessa o nasilju i slobodnoj volji možda su odavno splasnule, ali film nije ništa manje snažan. Pogotovo ona scena sa “Singin ‘In The Rain”, koji ostaje jedna od najuznemirujućih scena na filmu ikada.
16. Aliens / Osmi putnik
(James Cameron, 1986.)
Odred iskusnih i tvrdih svemirskih marinaca i u budućnosti rješava probleme zlih korporacija. Ksenomorf kojeg je Ripley jedina preživjela u prethodnom filmu ima rođake koji su se nakotili u zemaljskoj koloniji na planetoidu na kojem se njena posada prva susrela s njima. Slijedi žestoki ratni film opsade u kojem opasnija od dviju vrsta prevlada.
17. The Matrix
(1999., The Wachowskis)
Prije nego li smo pogledali „Matrix“ nismo se pitali je li svijet oko nas stvaran ili je samo kompjuterski stvorena stvarnost. To je važniji utjecaj ovog filma, nego li bullet time, spektakularne akcijske scene oko kojih se grade velike sekvence unutar filma, pojačan interes za azijsku kinematografiju i koreografiju borbi, kožni mantili, sunčane naočale i mobiteli. K tome, „Matrix“ nas je uvjerio da se stvarno može snimiti sve, jedino je ograničenje naša mašta.
- Pročitaj cijelu recenziju Matrix
18. Saving Private Ryan / Spašavanje vojnika Ryana
(1998., Steven Spielberg)
Možda je „Saving Private Ryan“ samo tradicionalni ratni spektakl, ali je spektakularniji od svih ostalih. Ima originalan scenarij, uzbudljivi soundtrack, uvjerljive zvučne i specijalne efekte, savršenu fotografiju i izrazito umješnu montažu, ali Spielbergova odluka da snimi ratni film koji će biti pošten prema veteranima i prikazati najvjernije moguće kakvo je iskustvo bilo iskrcavanje u Normandiji 6.6.1944. je film učinilo bezvremenim.
- Pročitaj cijelu recenziju Saving Private Ryan
Pogledaj na:
19. Blade Runner / Istrebljivač
(1982., Ridley Scott)
Sa svojim kulturnim utjecajem koji se nastavlja i desetljećima nakon premijere „Blade Runner“ je postao više od filma. On je referenca za svaku vizualnu distopijsku naraciju nakon njega, te ogledalo u kojem se odražava naša humanost i uspješnost kao vrste živih bića. Budućnost koju prikazuje je već prošla, tehnološki napredak nije išao u tom smjeru. No, dehumanizacija, nedostatak empatije, svemoć korporacija i uništenje prirodnih resursa su proročanski prisutni. „Blade Runner“ funkcionira na bogatstvu dramaturških i narativnih razina. On je klasični film noir u kojem su utkane filozofske i religijske teme iz znanstvenofantastičnih romana.
20. Psycho / Psiho
(1960., Alfred Hitchcock)
Studio Universal prvo nije želio da Hitchcock napravi ovaj film koji ne samo da se pokazao kao remek-djelom, već je i izmislio žanr: film s psihopatama ubojicama. Filmska čudovišta više nisu bili samo veliki, dlakavi vukovi, vampiri ili stvari iz močvare. Sada su mogli izgledati potpuno normalno. Mogao bi biti tip koji je sjedi tik do tebe, …
21. Raiders of the Lost Ark / Otimači izgubljenog kovčega
(1981., Steven Spielberg)
Te 1981. godine je ovo sigurno zvučalo kao ultimativna ideja za film: kreator “Ratova zvijezda” udružuje se s redateljem “Ralja” kako bi napravio avanturu u stilu James Bonda, u kojoj glumi tip koji je glumio Hana Soloa, u kojem su negativci najgori ikad (nacisti), a pokretač radnje je velika, zlatna kutija koja sadrži moć Božju. Još uvijek zvuči kao ultimativna ideja za film.
22. Die Hard / Umri muški
(1988., John McTiernan)
Jedan čovjek koristi samo svoju pamet i ono što može izvući iz svog okruženja. Banda loših momaka terorizira mještane. Da “Umri muški” nije smješten u neboder tijekom osamdesetih, to bi lako mogao biti vestern. Vestern koji je, u obliku Brucea Willisa, ne samo uvjerio svijet da zvijezda TV komedije može biti akcijski junak, već nam je dao i jednog od najkarizmatičnih zlikovaca na velikom ekranu: Alana Rickmana.
23. The Shining / Isijavanje
(1980., Stanley Kubrick)
Stanley Kubrick je adaptirao „Shining“, horor roman o duhovima i nadnaravnom Stephena Kinga kao horor film o ludilu i mračnim stranama ljudske psihe. King je bio zgrožen onime što je napravio, ali Kubrick je autor toliko jasne vizije da nema milosti prema tuđim idejama. Stvorio je film jezive atmosfere u kojem se ne možemo pouzdati u ništa. Na kraju ne znamo je li to sve bilo samo u glavama nekog od tri glavna lika, je li hotel zameten snijegom stvarno mjesto u ovom vremenu i prostoru ili je samo neko mjesto zarobljeno na putu do potpunog ludila.
24. Casablanca
(1942., Michael Curtiz)
Kad imate tako jasan scenarij “dobro-protiv-zla” kao što je to bio Drugi svjetski rat, potrebna je hrabrost da se izbaci film koji omogućuje njegovom (anti)junaku da toliko boravi u sivom području tog sukoba – dok je rat još uvijek bjesnio, naime. Naravno, Rick (Humphrey Bogart) na kraju čini pravu stvar, ali gledati ga kako vrti Pokret otpora i Naciste oko malog prsta sve do posljednje scene zaista je veselo.
25. L.A. Confidential / L.A. povjerljivo
(1997., Curtis Hanson)
“L.A. povjerljivo” luta cijelim prostranstvom Los Angelesa 1950-ih koje je u svom romanu stvorio James Ellroy. Film noir raj pun tinjajućeg zla i glamura koji stvara strahopoštovanje s prljavom malom tajnom iza svake palme. Kako ga je prvo dočarao autor, a potom i film nevjerojatno vjeran svom proznom izvorniku (iako vješto sužava zamršenu radnju), ovo je mjesto koje najbolje simboliziraju njegovi oblici korupcije. Mafijaši, droga, brutalno rasistički policajci i kurve stvorene da nalikuju filmskim zvijezdama i ispunjavaju svaku želju, svi se udružuju kako bi provukli film kroz drek dok u isto vrijeme, u smislu filmske ambicije, poseže za zvijezdama.
26. Dr. Strangelove or How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb / Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu
(1963., Stanley Kubrick)
Briljantna i iz današnje perspektive suluda hladnoratovska satira Stanleya Kubricka „Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu“ funkcionira jer se nitko u njoj ne trudi biti smiješan dok provodi u djelo važeće teorije o uzajamnom uništenju između tadašnjih dviju veliki sila, SAD-a i SSSR-a. Da komuniste treba uništiti nuklearnim udarom jer zagađuju dragocjene tjelesne tekućine Amerikanaca ubacivanjem flora u vodoopskrbni sustav je bila teorija koja je plutala eterom, nešto poput one suvremene kako putem cjepiva za COVID-19 Bill Gates želi čipirati čovječanstvo i zbog toga ga treba razapeti preko optičkih kablova interneta.
Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu
27. Taxi Driver / Taksist
(1976., Martin Scorsese)
Upečatljiv prikaz Martina Scorsesea i Paula Schradera mentalno raspadajućeg vijetnamskog veterinara (Travis Bickle Roberta De Nira) koji naposljetku shvaća da je jedini način da opere kriminalnom ukaljane ulice New Yorka lijepo, veliko krvoproliće. Ovdje su svi na Svom vrhuncu: Scorsese, Schrader, De Niro, 14-godišnja Jodie Foster i skladatelj Bernard Herrmann. Da, još uvijek govori nama.
28. Doctor Zhivago / Doktor Živago
(1965., David Lean)
“Doktor Živago” je prvi sveobuhvatni pokušaj Zapada da ispriča priču o važnom događaju u prošlom stoljeću, jednom od najvažnijih u čovjekovoj povijesti, s njegovim rezultatima i zaostacima – Ruskom revolucijom. Film Davida Leana radi to ljudski i u širokom i blještavom sjaju povijesne neizbježnosti. Produkcija Carla Pontija veličanstvena je, veličanstvena slika rata i mira, na nacionalnoj razini i svedena na osobnu.
29. Full Metal Jacket
(1987., Stanley Kubrick)
Stanley Kubrick je snimao film o posljedicama rata – što se događa kada mladići koji su cijeli život naučeni poštivati život postanu ubojice. Svjedočanstvo je njegove namjere da imamo lik koji bi se inače mogao smatrati lošim momkom – instruktora marinaca kojeg glumi Lee Ermey – pa ipak se nitko ne veseli, nitko nije sretan kad instruktora ustrijele i ubiju, jer znate da je taj tip pokušavao naučiti te momke da rade zajedno.
30. Rear Window / Prozor u dvorište
(1954., Alfred Hitchcock)
Fotograf LB Jeffries (James Stewart) na bolovanju je, sa slomljenom nogom. Do bola mu je dosadno pa počinje špijunirati susjede. Tada svjedoči ubojstvu. Ili, je li stvarno tako? Alfred Hitchcock doista je znao uzeti banalnu premisue i pretvoriti je u triler bez premca (zato su ga i zvali The Master Of Suspense), ali “prozor u dvorište” također zaslužuje pohvalu za zadivljujuću postavu: cijelo dvorište Greenwich Villagea izgrađeno je u Paramount studijima, zajedno s odvodnim sustavom kako bi mogao podnijeti svu kišu.
Ne propusti sljedeću listu!