Posljednja izmjena 19/10/21 by SuperExtraZona
Albumi 21. stoljeća će nas možda podsjećati na albume prošlog stoljeća pa bi neupućeni slušatelj mogao pomisliti kako nove glazbe zapravo nema i kako je uvijek nekad prije bilo bolje. Nije. Barem ne puno. Glavna razlika je u tome što njihov format više nije zadan nosačem zvuka, bio on CD ili vinil. Album 21. stoljeća je nešto što ćemo možda downloadati, ali svakako prvo poslušati preko nekog streaming servicea.
1. Radiohead: Kid A
(2000., Velika Britanija)
Radiohead, veliki fanovi Pixiesa, odlučili su odbaciti gitare i istražiti zvučna prostranstva koja mogu stvoriti drugi izvori zvukova, poput sintesajzera, ritam mašina, gudačkih i puhačkih instrumenata. Utjecaj su im ovdje bili različiti žanrovi, od elektronike do jazza i klasike. Rezultat je iznenadio mnoge, odbio neke, ali je definitivno sjajan primjer što se događa što može učiniti talentirana grupa ljudi kada se ne fokusira na očekivanja drugih, nego na vlastitu kreativnost.
2. Radiohead: In Rainbows
(2007., Velika Britanija)
Elektronski zvuk s albuma „Kid A“ i „Amnesiac“ nije bio anomalija, nije bio niti kraj benda. Kako je već sljedeći „Hail to the Thief“ pokazao Radiohead je naučio spojiti strojeve i emocije, tehnologiju i spontanost, te evoluirati u nešto još veće. „In Rainbows“ je nekima čak i najbolji njihov album pa čak i ako se s njima ne slažemo, opet je jedan od najvažnijih albuma uopće. Baš su s „Hail to the Thief“ riješili svoju ugovornu obavezu prema izdavačkoj kući EMI i spontano odlučili kako će ovaj album izdati sami.
3. Amy Winehouse: Back to Black
(2006., Velika Britanija)
Ogoljenost vlastite ranjivosti, bolna iskustva u romantičnim vezama, čežnja za pravom ljubavi i osamljenost koje je Amy Winehouse isporučila svijetu na svom drugom i posljednjem albumu nije bila hinjena. Svijet do tada nešto tako nije mogao očekivati. Kasnije je postao standard, nešto što očekujemo od Adele, Taylor Swift, Drakea ili Halsey. Ako to pokažu nešto od svoje ranjivosti i pjevaju o svojim životnim iskustvima, možemo cijeniti naše pop zvijezde.
4. Daft Punk: Random Access Memories
(2013., Francuska)
Bez jasne početne ideje osim da žele napraviti posvetu i zagrabiti u zvuk proteklih desetljeća, Daft Punk su počeli putovanje od nekoliko godina. U svoj brod luđaka utrpali su svakoga za koga su mislili da im može poslužiti (Georgia Morodera, Juliana Casablancasa, Pharella Williamsa, primjerice) u pronalasku odredišta. Pjesme su nekoliko puta prelazile Atlantik, različiti njihovi dijelovi snimani u legendarnim američkim studijima i… to je otprilike to.
5. The Strokes: Is This It
(2001., SAD)
The Strokes su slavljeni kao još jedni spasitelji rocka kojemu, očito, svako malo treba akcija spašavanja od popa i elektronike koji su u ovoj verziji svijeta popularne glazbe, očito, negativci. Nikome ovdje ne treba spašavanje, a pogotovo to ne mogu učiniti The Strokes koji su svoj zvuk pokupili kod garažnih bendova 60-ih i 70-ih, te post-punk bendova 80-ih i transportirali ga u vrijeme kada je većina na njih zaboravila. Njihovoj popularnosti je možda najveći doprinos dala njihova aura boy banda punog opasnih dečkiju.
6. Daft Punk: Discovery
(2001., Francuska)
Ako se pitamo koliko su Daft Punk važni za glazbu ovoga stoljeća dovoljno je poslušati njihov drugi album „Discovery“ koji nimalo začuđujuće zvuči suvremeno i prepoznati ritmove, zvukove i vocoder čiji odjeci se i dalje čuju na Otvorenom radiju. Svjesno i željno dehumanizirana glazba ovog francuskog dvojca može se čitati kao ironijski postupak. No, krenimo korak dalje. Ono što su oni radili podsjeća na posao koji je obavljao WALL-E u istoimenom filmu.
7. Arctic Monkeys: Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not
(2005., Velika Britanija)
Da bi gitarska glazba u 21. stoljeću zvučala svježe kao i ona u 20. stoljeću, trebaju je svirati klinci koji su bili premladi da je slušaju dok je nastajala. Osim toga što su bili još tinejdžeri dok su snimali svoj prvi album, Arctic Monkeys su kao klinci slušali hip hop. Tako udaljeni od njenog izvora, vremenski i glazbenim životnim navikama, ugurali su ovdje nekoliko desetljeća povijesti britanske rock glazbe, od Kinksa i Beatlesa, preko Sex Pistolsa i Smithsa, do Stone Roses i Oasis.
Arctic Monkeys: Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not
8. Kanye West: My Beautiful Dark Twisted Fantasy
(2010., SAD)
Kanye West je višepolarna ličnost. Niti on šuti o tome, niti to treba izostaviti kada se govori o njemu i onome što radi. Jer, povod za ovaj najvažniji album 2010-ih je niz skandaloznih javnih ispada nakon kojih se povukao u samoću Havaja, te kontemplirao o sebi i svom životu. Nakon što je zaključio da bez obzira što definitivno nešto ne valja s njim i da je kreten, ali da je i dalje bolji od svih ostalih, napravio je album zadivljujuće kreativnosti i lucidnih ideja koji će to dokazati.
9. Kendrick Lamar: Damn
(2017., SAD)
Četvrti album Kendricka Lamara je jedini album popularne glazbe koji je dobio Pulitzerovu nagradu za glazbu koju inače dobivaju samo jazz albumi i albumi klasične glazbe. To je ta njegova kulturološka važnost koja seže van okvira njegovog žanra, ali i okvira popularne glazbe. Nad slojevima beatova od kojih je album složen proteže se Lamarova priča o njegovom mjestu u Americi. Nije to vedra priča o uspjehu, lovi i seksu, ne, u toj se Americi zbivaju mnoge proklete stvari i on želi da mi svi to znamo.
10. Arctic Monkeys: AM
(2013., Velika Britanija)
Arctic Monkeys su na svom petom albumu „AM“ smiksali sve što su do tada probali i u tome uspjeli. Rezultat je na kraju bio više od sume svih dijelova. Vratili su želju za zabavom i instantnom gratifikacijom koja je pogonila prvi album. Čvrsto su primili svoje instrumente i po njima raspalili osjećajući cijelim bićem kako vibriraju, baš onako kako ih je naučio Josh Homme koji im je producirao treći album „Humbug“. A da bi se odmaknuti od svog tog mračnjaštva na četvrtom „Suck It and See“ su pokušali napraviti pop album.
Ne propusti sljedeću listu!