Posljednja izmjena 11/10/21 by Ivan Palijan

Blues, gospel, country i rock se isprepliću na “Let It Bleed”, albumu koji stvara nelagodu svakim slušanjem. Nije da je to loša stvar, dapače. Možda je to količina heroina i ostalih opijata koji su kolali kroz žile članova benda, možda je to bio svijet oko njih koji je gorio i krvario na sve strane, ali atmosfera koja se stvara zvukovima koji izlaze iz zvučnika nije ugodna. Nema zadovoljstva (niti zadovoljštine) u svijetu koji na kraju proizvodi samo bol. Bit će da je to blues.

Dok izlazimo iz iskustva slušanja ovog albuma prekriveni krvlju i tko zna kakvim još izlučevinama, osvrćući se iza sebe primjećujemo kako nas njegova tama i dalje priziva. Osobna nevolja i nevolja svijeta proizvode najimpresivniju umjetnost. Smješteno između prve „Gimme Shelter“ i posljednje „You Can’t Always get What You Want“ je smješteno ukupno devet skladbi koje drmaju, lupaju i plaze poput onih na prethodnom „Beggars Banquet“, ali se tako na silu žele uvući u sve vaše tjelesne otvore. Riječ je, naravno, o seksu, i to onom ljigavom, negdje oko četiri ujutro na prljavom podu nakon tuluma na koji niste planirali doći, a drugi dan se niti ne sjećate niti s kim ste bili. Jer, puteni užici su oni koji nude izlaz spas iz ovog svijeta koji je u raspadu. Ne samo to, i sami Stonesi su bili u raspadu. Brian Jones, osnivač benda, je izbačen, doveden je 20-godišnji genijalac Mick Taylor, snimanje albuma je bilo u neredu, trebalo je nekako taj cirkus držati na okupu. Stoga su radili ono što su najbolje znali, a u tom trenutku nitko to nije radio bolje od njih.

„Let It Bleed“ je stoga zvuk svijeta koji dolazi svom kraju, raspada se po svim šavovima, a usred njega stoje Stonesi i nude neku samilost i razumijevanje koja u njihovoj verziji ne može drugačije zvučati nego „Yeah yeah and if you want it baby why don’t ya / You can bleed on me“.