Posljednja izmjena 23/12/21 by Ivan Palijan

Dvadeseto stoljeće je stvorilo strip pa ga je, umjesto da ga pokopa, oživjelo. Superman i Batman su nastali krajem 30-ih, u manje od godinu dana, popularnost prvoga je stvorila potrebu za drugim. Kako je umjetnost uvijek odraz takozvane stvarnosti, tako je i Superman nastao iz potrebe za junakom koji će zaštititi čovječanstvo od mnogih opasnosti, zla i sebe samog. Bilo je to vrijeme u koje se ono oporavljalo od jednog svjetskog rata, pandemije, ekonomske krize, a na krilima fašizma ubrzano kretalo u totalitarizam, holokaust i još jedan svjetski rat. Najbolji stripovi 20. stoljeća će obrađivati te motive. Stripovi o Batmanu će se krajem stoljeća vratiti u tamu iz koje su izašli, ispitujući je, naš odnos prema njoj, jednako kao i stanje u kojem se nalazimo nakon što dugo gledamo u nju. Da bi se suprotstavili zlu, moramo li se služiti istim metodama? Alan Moore se u sva svoja tri stripa na ovoj listi bavi baš tom temom. Borci protiv zla i zločina su produkt okolnosti i sustava koje je zločin stvorio. Ta reakcija je uvjetovana razinom zla koja ga je izazvala. U „Čuvarima“ njegovi junaci uništavaju sve ono za što se bore uključujući i ljudskost u sebi. Ne namjerno, niti kao neki tragični pad, nego upravo zbog ljudskosti koja uključuje i mnoge mane. U „V for Vendetta“ je njego superheroj produkt fašističkog društva koje je nad njim provodilo kemijske eksperimente, nije poput Spider-mana ili Hulka svoju transformaciju doživio spletom nes(p)retnih okolnosti. Ne, on je to doživio u konc-logoru pa se sada vraća kako bi svojim sposobnostima srušio cijeli pokvareni i okrutni sustav. U konc-logoru je smještene okosnica radnje i „Mausa“, underground stripa u kojem je herojski utoliko što je preživljavanje holokausta doista herojsko. S druge strane, niti jedan zlikovac u stripu nije izveo ništa toliko stravično poput holokausta, plana toliko dijaboličnog da niti danas ne možemo u potpunosti shvatiti kako se to moglo dogoditi.


1. Watchmen / Čuvari

(1986., Alan Moore & Cedric Gibbons)

Postalo je uobičajeno da svakome tko nije čitao stripove preporučimo „Watchmen“ Alana Moorea i Cedrica Gibbonsa. Njime se pokazalo nešto što nije bilo teško dokazati kako se mainstream stripovi ne rade samo kako bi zadovoljili impulse svojih nezrelih fanova. Ne, oni mogu biti gotovo literarni post-modernistički postupak dekonstrukcije pravila prema kojima se ti fanovi opslužuju i postati traktat o politici, društvu, životu, svemiru  i umjetnosti uopće. Stripovi se rade u serijalima kako bi se osigurala njihova financijska isplativost.


2. Maus: A Survivors Tale / Maus: preživjeli priča

(1980., Art Spiegelman)

Prije „Čuvara“ je bio „Maus“ taj koji je dokazao da strip ne pripada samo u podrumske prodavaonice stripa, nego mu je mjesto na policama s ostalom literaturom. „Maus“ je, za razliku od mainstream „Čuvara“, underground strip, a prvi je i za sada jedini strip koji je dobio Pulitzerovu nagradu. Sumorna je to priča o tome kako je autorov otac Vladek Spiegelman preživio holokaust. Židovi, s obzirom da je ovo strip, su prikazani kao miševi, a nacisti kao mačke.


3. Batman: The Dark Knight Returns / Batman: Povratak mračnog viteza

(1986., Frank Miller)

Svaki superheroj nosi barem dva lica, jedno civilno za javnost, te jedno maskirano kada treba spasiti svijet. Batman ima cijelu lepezu, od one budale iz TV serije iz 60-ih, do mračnog i tajanstvenog osvetnika kakvog poznajemo danas. Mračnog viteza znamo isključivo zbog Frank Millerovog pothvata kojim je, prema vlastitim riječima htio Batmanu vratiti muda tamo 1986. godine. Nije ga zanimalo ništa što su ostali radili s Batmanom, nije mu dao niti tehnologiju, niti oružje.


4. Batman: The Killing Joke / Batman: Strašan vic

(1988., Alan Moore & Brian Bolland)

Alan Moore je najvažniji autor stripova 80-ih, a osim originalnih djela se bavio i davanjem novog života postojećim serijalima. Radio je to na Supermanu, Swamp Thing, ali ovaj njegov rad na Batmanu, kao što smo svjesni, utječe na autore u stripu, filmovima, video igrama i televiziji i danas. Kratak je, samo mu je 48 strana, ali je vrlo detaljan, kako su oba autora, Moore i crtač Brian Bolland navikla raditi. Priča je vrlo jednostavna, Joker bježi iz Arkhama i smješta Batmanu klopku u napuštenom zabavnom parku.


5. V for Vendetta / V kao vendetta

(1982., Alan Moore & David Lloyd)

Svakome tko voli stripove zbog akcije i uzbuđenja „V kao vendetta“ bi moglo biti teško štivo. Ovdje je naglasak na priči i na liku o kojem ne saznajemo puno. Ne saznajemo niti identitet osobe koja se nalazi ispod maske koja je danas postalo simbol Occupy pokreta. O njemu znamo jedino da je u eksperimentima s LSD-om koje je nad zatočenicima konc-logora predvodila fašistička vlast velike Britanije doživio nešto što je oslobodilo njegov um i njegovo tijelo. Godinama poslije on provodi u djelo svoj plan koji će srušiti tu vlast kroz stvaranje kaosa i uspostaviti vladavinu slobode, odnosno anarhiju.


6. The Sandman

(1989., Neil Gaiman & drugi)

Teško je razumjeti iz današnje perspektive koliko su nekada stripovi smatrani šundom, i to s pravom. Prvi pravi serijal koji je počeo mijenjati tu percepciju je „Sandman“ kojeg je za DC Comics razvio Neil Gaiman i koji se počeo objavljivati 1989. Gaiman se udaljio od osnovnog koncepta superheroja kojeg je taj lik sadržavao i otišao u mitologiju. Njegov je glavni junak Gospodar sna ili, jednostavno, San (Dream). On je jedan od Vječnih (Sudbina, Smrt, Želja, Očaj, Delirij i Razaranje) i avantura mu počinje nakon što bježi iz 70-godišnjeg uzništva u koje ga je strpalo okultno društvo greškom ga zamijenivši sa Smrću koja je bila osnovna meta.

Napiši prvi komantar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.