Posljednja izmjena 26/08/22 by Ivan Palijan
Najbolji domaći filmovi 1980-ih su otkrili jake autore poput Slobodana Šijana i Emira Kusturice, koji se sa svojim filmovima nalaze i na listi najboljih domaćih filmova svih vremena. „Maratonci trče počasni krug“ i „Ko to tamo peva“ to sigurno zaslužuju, a ovdje se našao i Šijanov film „Davitelj protiv davitelja“. „Balkanski špijun“ je onaj film koji kao da je Šijanov. Samo zato što ga je napisao Dušan Kovačević. „Sjećaš li se, Dolly Bell?“, „Otac na službenom putu“ i „Dom za vešanje“ su i najbolji Kusturičini filmovi. Na listi imamo „Varljivo leto 68“ Gorana Paskaljevića i „Variolu veru“ Gorana Markovića, dva autora koji su obilježili desetljeće prije ovog , a bili su važni i u onom nakon.
Pročitajte ovdje kako smo izračunali koji su najvažniji domaći filmovi 1980-ih. Uzeli smo u obzir gledanost filma, popularnost filma, broj nagrada za koje je nominiran i koje je dobio, ocjene i mjesta na listama najboljih filmova.
1. Dom za vešanje
(Emir Kusturica, 1988., Jugoslavija (Bosna i Hercegovina))
Romska čarolija Emiru Kusturici znači ultimativni bijeg od stvarnosti, de facto način na koji se ona popravlja, kojim se ona manipulira. Njegov Perhan je otpadnik u romskom svijetu, ali iz njega ne može pobjeći. Jedino mu njegove telekinetičke sposobnosti daju mogućnost izlaza, ali neiskustvo će dovesti do toga da njime manipuliraju i da bude još više upleten u svijet oko sebe. Tragično je kako jedan tako veliki talent može postati toliko loš za ljude koji su ga okruživali i davali mu podršku.
2. Maratonci trče počasni krug
(r: Slobodan Šijan, 1982., Jugoslavija (Srbija))
Kultni status koji film „Maratonci trče počasni krug“ ima u ex-Yu kinematografiji, uz filmove „’Ko to tamo peva?“ i „Balkanski špijun“, ima, poput navedenih filmova, prvo zbog scenarija Dušana Kovačevića, onda zbog režije Slobodana Šijana pa zbog nastupa svih glumaca. To je apsurdna komedija koja se događa na razmeđi civilizacija i razmeđu vremena kako bi negirala i jedno i drugo. Pogrebno poduzeće obitelji Topalović i njihova nova peć za kremiranje je crna rupa u kojoj nestaje svaki smisao života.
3. ‘Ko to tamo peva?
(r: Slobodan Šijan, 1980., Jugoslavija (Srbija))
„’Ko to tamo peva?“ je prvi film tada 33-godišnjeg Slobodana Šijana koji je svoju nesigurnost riješio tako što je jednostavno stavio kameru što bliže sjajnim srpskim glumcima dok izgovaraju sada besmrtne rečenice Dušana Kovačevića. Rečenice, od kojih su mnoge ušle u vokabulare jezika svih naroda i narodnosti bivše države. Sve što je trebalo je napuniti stari autobus bezvremenim likovima, na njega napisati „Kpctић и cиh“, te ga poslati za Beograd uoči nacističkog bombardiranja 1941.
4. Balkanski špijun
(r: Dušan Kovačević, Božidar ‘Bota’ Nikolić, 1984., Jugoslavija (Srbija))
„Balkanski špijun“ će se s „’Ko to tamo peva?“ vječno natjecati za najcitiraniji jugoslavenski film svih vremena, dok će film „Maratonci trče počasni krug“ uvijek biti na trećem mjestu, a dugo nakon njih niti jedan film više. Ovo je satira koja se može gledati kao drama o čovjeku koji je žrtva vlastitih pogrešno postavljenih ideala i shvaćanja sustava koji nema razumijevanja za njegovu pretjeranu budnost dok prati svog podstanara koji se vratio nakon 20 godina u Parizu i moguće predstavlja opasnost i prepreku u izgradnji socijalizma.
5. Otac na službenom putu
(redatelj: Emir Kusturica, 1985., Jugoslavija (Bosna i Hercegovina))
„Otac na službenom putu“ je pokazao Emira Kusturicu kao autora u najboljem svjetlu. Gledajući stvarnost poslijeratne Jugoslavije kroz dječje oči pokazao je iskrenost, humor, ljudskost i inteligenciju koji su mu je donijeli prvu Zlatnu palmu i učinili od njega redatelja svjetskog glasa što i zaslužuje. Njegova obitelj Malkoč pati uslijed zbivanja u vanjskom svijetu (otac poslan u radnik logor zbog političke opaske na račun sukoba Tito-Staljin), ali i zbog svojih vlastitih karaktera.
6. Sjećaš li se, Dolly Bell?
(redatelj: Emir Kusturica, 1981., Jugoslavija (Bosna i Hercegovina))
„Sjećaš li e Dolly, Bell?“ je prva od dvije suradnje Kusturice i pisca Abdulaha Sidrana, druga je bila „Otac na službenom putu“. Ekranizacija je to Sidranovog istoimenog romana o odrastanju. U toj priči školarac Dino otkriva svijet oko sebe, jednog ljeta 1963. godine kroz filmove u kinu i glazbu sa singlica. Na sarajevskim ulicama upoznaje lokalne sitne kriminalce pa dobije gažu da smjesti i sakrije prostitutku imenom Dolly Bell. U koju se, naravno, zaljubi.
Pogledaj na:
7. Varljivo leto ’68
(redatelj: Goran Paskaljević, 1984., Jugoslavija (Srbija))
„Varljivo leto ’68“ je takvo jer donosi promjene. Slavko Štimac je opet žrtva krivo usmjerene seksualne privlačnosti. Jedno vrijeme ga privlači sve što hoda i diše, a onda, kada se odluči, biva tragično i nepravedno razdvojen od svog objekta žudnje. Tog ljeta 1968. bili su i masovni prosvjedi studenata u Jugoslaviji, kao i u većini Europe. Beogradski su prosvjedi bili žestoki, tamo su studenti tražili još veći zaokret u komunističku dogmu i zaustavljanje reformi koje su prijetile samoupravnom poretku. Dok su, recimo, prosvjedi u Zagrebu bili dio nacionalističkog pokreta za reformom i većom ekonomskom autonomijom. Dvije nepomirljive težnje koje su cijepale sustav na komadiće.
8. Davitelj protiv davitelja
(redatelj: Slobodan Šijan, 1984., Jugoslavija (Srbija))
Negdje pri vrhu komercijalnog uspjeha Idola, taman prije raspada benda, je Srđan Šafer našao vremena da nastupi nasuprot Tašku Načiću kao jedan od dva davitelja u „Davitelj protiv davitelja“ Slobodana Šijana. Jugoslavija je dobila svog prvog serijskog ubojicu, čovjeka koji davi žene, ako ne žele kupiti karanfil od njega. Mnogo je žena umrlo da bi Taško Načić postao besmrtan.
Pogledaj na:
9. Tesna koža
(redatelj: Mića Milošević, 1982., Jugoslavija (Srbija)
Do „Boljeg života“ je serijal „Tesna koža“ bio vrhunac stvaralaštva Siniše i Ljiljane Pavić, koji su fokus imali na populističkim i komercijalnim naslovima. Njihovo umijeće je sigurno bilo razlog popularnosti serijala. No, način na koji satirizira jugo-svakodnevicu, način na koji se sve čini pretjeranim, ali zapravo nije, jer upravo tako izgleda život većine naših građana i građanki je razlog zašto bismo film trebali gledati i danas. Barem nekoliko situacija i dalje vrijede.
Pogledaj na:
10. Variola vera
(redatelj: Goran Marković, 1982., Jugoslavija (Srbija))
Da je „Variola vera“ nastao na Zapadu bi potaknuo cijeli jedan podžanr koji bi ponovo zaživio početkom 2020-ih. Muslimanski hodočasnik se vraća u zemlju i donosi virus za koji se smatralo da je iskorijenjen prije više od 40 godina. Birokracija i medicinsko osoblje nisu spremni nositi se s epidemijom, tenzija raste, sve se pretvara u horror. Snimljen prema stvarnoj epidemiji velikih boginja u Jugoslaviji 1972. kada je na kraju cijela populacija ponovo cijepljena u samo 2 tjedna.
Napiši prvi komantar