Posljednja izmjena 25/02/21 by Ivan Palijan

Ako se pitamo koliko su Daft Punk važni za glazbu ovoga stoljeća dovoljno je poslušati njihov drugi album „Discovery“ koji nimalo začuđujuće zvuči suvremeno i prepoznati ritmove, zvukove i vocoder čiji odjeci se i dalje čuju na Otvorenom radiju. Svjesno i željno dehumanizirana glazba ovog francuskog dvojca može se čitati kao ironijski postupak. No, krenimo korak dalje. Ono što su oni radili podsjeća na posao koji je obavljao WALL-E u istoimenom filmu. Prave red iz ruševina civilizacije kako bi od njih napravili građevne blokove za novu. Postoji li mogućnost organskog života i na njihovoj planeti? Ili je to samo lažna nada koju nam pružaju?

Čuju se stihovi koji pozivaju na ples ili na romansu, ali i oni su poput romantičnog mjuzikla „Hello, Dolly“ kojeg WALL-E svakodnevno gleda posuđeni od negdje drugdje i samo služe kao referenca, emocionalni putokaz, uputstvo za upotrebu koje dolazi iz sadržaj kako bi opisali radnju koja se zbiva. Građevni blokovi od kojeg oni grade novi svijet su većinom oni disca 70-ih i synth-popa 80-ih, ali ruševine su one svijeta popularne glazbe općenito. Možda se to nije dogodilo u stvarnom svijetu, ali jest u svijetu prema Daft Punku. Punk rock je 1976. rekao da je rock’n’roll mrtav. Daft Punk je par desetljeća nakon toga otišao još dalje i rekao da je glazba kakvu sviraju ljudi mrtva i da roboti sada plešu „One More Time“ na njezinom grobu.