Posljednja izmjena 21/02/21 by Ivan Palijan

Ogoljenost vlastite ranjivosti, bolna iskustva u romantičnim vezama, čežnja za pravom ljubavi i osamljenost koje je Amy Winehouse isporučila svijetu na svom drugom i posljednjem albumu nije bila hinjena. Svijet do tada nešto tako nije mogao očekivati. Kasnije je postao standard, nešto što očekujemo od Adele, Taylor Swift, Drakea ili Halsey. Ako to pokažu nešto od svoje ranjivosti i pjevaju o svojim životnim iskustvima, možemo cijeniti naše pop zvijezde. No, zapravo, nitko od njih nije tako sjajno i brzo gorio za sve nas kao što je to Amy Winehouse.

Njezin prvi album „Frank“ nije pokazivao što nas može očekivati. Bio je to jedan od onih albuma s jazz utjecajem koji se radio za odrasle. Norah Jones je taj podžanr učinila isplativim pa se tražila nova roba. Amy je taj svoj album mrzila, drugi su ga napisali i drugi su ga za nju smislili. Tri godine kasnije, vjeorjatno bogatija za životna iskustva koja možemo čuti na „Back to Black“ i koja smo mogli vidjeti u biografskom filmu „Amy“ izbacila je svoju nutrinu u javnost i ostavila je tamo dok se nije pretvorila u prah 2011. godine, kada joj je bilo, naravno, samo 27 godina. Što se s njom događalo do tada, na to mogu dati odgovor njen album i film o njoj, ali što bi se dogodilo da je preživjela tu kobnu godinu, to znaju u nekom drugom svijetu.