Posljednja izmjena 19/02/21 by Ivan Palijan
Bez jasne početne ideje osim da žele napraviti posvetu i zagrabiti u zvuk proteklih desetljeća, Daft Punk su počeli putovanje od nekoliko godina. U svoj brod luđaka utrpali su svakoga za koga su mislili da im može poslužiti (Georgia Morodera, Julaina Casablancasa, Pharella Williams, primjerice) u pronalasku odredišta. Pjesme su nekoliko puta prelazile Antlantik, različiti njihovi dijelovi snimani u legendarnim američkim studijima i… to je otprilike to. „Random Access Memories“ je impresivna priča o pothvatu dvojca koji je navodno potrošio milijun svojih dolara kako bi ga dovršio.
Glazbeno je ušminkan, razrađen, ambiciozan, ali ne nudi ništa više od puke fascinacije glazbom kao takvom. Oni su išli toliko daleko da su koristili samo jedan sample, tek sintisajzer koji su sami prilagodili za ovu priliku i vokoder. Sve ostalo su pravi instrumenti kako bi plesnu glazbu ponovo učinili ljudskom. No, fora s Daft Punk je uvijek bila to njihovo dehumaniziranje, kao da je to glazba koju androidi rade za veliki tulum androida. Nema ovdje semplova, ali glazba djeluje semplirano, poput nečega što bi robot napravio prema narudžbi nekoga tko voli disco, prog rock i power pop. Grandiozno je poput najvećih albuma u povijesti, ali mu unatoč trudu, začuđujuće, ipak nedostaje ljudski dodir.
Napiši prvi komantar