Posljednja izmjena 21/07/21 by Ivan Palijan
„Quo vadis, Aida?“ pokušava opisati neopisivo, kako se 50 godina nakon 2. svjetskog rata u Europi ponovo dogodio genocid. Aida Selmanagić je prevoditeljica, zaposlena u UN-u i pridružena nizozemskom bataljonu koji je trebao osiguravati sigurnosnu zonu Srebrenice tijekom rata u Bosni. Tisuće ljudi koje je srpska vojska tada pobila i zlostavljala nisu spašene, to znamo, a Aida u tome kaosu pokušava spasiti svog muža i svoja dva sina. Međutim, nizozemski bataljon sve izbjeglice koje su se sklonile u njihovu bazu poslao van Srbima u ruke, unatoč saznanju da se zločini već događaju. Aida ostaje bez svoje obitelji, a godinama nakon masakra se vraća u Srebrenicu kako bi nastavila svoj posao učiteljice u školi. U njenom stanu sada živi obitelj jednog od zločinaca. Život ide dalje, ono što je bilo bilo je, ali se ne može zaboraviti.
Photos
See all photos >>
Priča o genocidu je priča o neuspjehu čovječanstva. Ne možemo n kraju očekivati razrješenje kao u hollywoodskim filmovima. Spielberg je svoju „Schindlerovu listu“ završio trijumfom, jer, ljudi su spašeni. Ne, nisu, 6 milijuna ih je pobijeno u Holokaustu i to e glavna tema. Kod Aide toga nema, nema radovanja i likovanja jer su neki preživjeli, jer zločinci ipak nisu uspjeli uhvatiti i pobiti sve. Nema trijumfa u preživljavanju, jer preživjeli pamte, ostaju s onim što se dogodilo i ostaju bez onih kojima se to dogodilo. Ostaju i oni koji su genocid počinili, oni koji su ga dozvolili i oni koji nisu ništa učinili da ga spriječe. Nije moguće napraviti film i li bilo kakvo djelo fikcije koja može opisati tragediju i zločin poput onog u Srebrenici u srpnju 1995.. Razlozi zbog kojih je planiran nisu vojni, jer s vojnog stajališta nema smisla ubijati zatvorenike i civile koji se mogu koristiti u razmjeni. Razlog je bio etničko čišćenje bosanske enklave u pozadini teritorija kojeg su već okupirali Srbi.
„Quo vadis, Aida?“ je bio bosanskohercegovački kandidat za Oscara koji je dobio nominaciju, ali na kraju nagradu nije osvojio. Događaji usred kojih se zbiva su puno veći nego što bih ih jedan cjelovečernji film mogao opisati. No, tragedija, besmisao, nemoć, užas, čemer i jad koje su morali proći svi uključeni je prikazan s vjernošću i dostojanstvom kakvo srebrenička tragedija i zaslužuje. Nema u filmu patosa, nema niti karikaturalnog prikaza negativaca (Mladić je u svojim nastupima to sigurno bio). Kamera naturalistički prati Aidu kako jurca s jednog kraja baze na drugu, pokušava barem za sebe ublažiti neminovnu tragediju i u tome ne uspijeva. Scena se čak niti ne zaustavlja na njoj da bismo vidjeli sve njene emocije kada odvode njezine. Tek godinama poslije kada prepoznaje ostatke jednog od sinova, ona pada na koljena i plače. Tim završnim scena i prostorima prevladava praznina. Jer, što se može reći nakon svega, kako opisati, kome poruku poslati, nakon što je čovječanstvo doživjelo neuspjeh, možemo li i dalje u njega vjerovati?
Napiši prvi komantar