Posljednja izmjena 22/11/21 by Ivan Palijan

Jedan studijski album, „Never Mind the Bollocks“ je ostao dovoljan Sex Pistolsima da postanu jedan od najvažnijih bendova rock glazbe. Sve je još čudnije kada znamo da su nastali kao što danas nastaju boy bendovi, ambiciozni producent je tražio prave osobe s i bez talenta kako bi ostvario svoje ideje unutar show businessa. I Malcolm McLaren i show business su dobili više nego što su mogli probaviti.

Režanje Johny Rottena je postalo prototipom punk vokala, svatko tko je nakon njega želio vokalno izraziti svoju frustraciju svijetom je na kraju zvučao poput njega. On i drugi basist Sid Vicious su, k tome, izvorni punk modeli, figure po kojima su svi izvođači kasnije kreirali svoj izgled i od kojih nitko nikada nije bolje izgledao. No, ne bi ovo bio jedan od najvažnijih i najboljih albuma svih vremena da je sve u pozi izgledu. Energija je prenesena na album i uz pomoć nešto glazbenog talenta. Originalni basist Glen Matlock je autor većine melodija na albumu. Sid Vicious uglavnom nije znao svirati (ali imao je izgled), odsvirao je nešto na dvije snimke, dvije su snimke još ostale s Matlockom na basu, a ostatak je odsvirao gitarist Steve Jones. Upravo je njegova i predanost bubnjara Paula Cooka dovela do čvrstog i snažnog zvuka koji prijeti da će razoriti zvučni sustav preko kojeg se reproducira, te nepovratno promijeniti kulturni, društveni, te politički sustav u kojem je nastao. Monarhija i dalje postoji u nekom blesavom obliku, anarhija se nije ostvarila u Britaniji, Pistolsi su stare prdonje, a ispada da je jadni Sid Vicious jedini uspio sačuvati dostojanstvo predoziravši se godinu dana nakon što je album izašao.

„Never Mind the Bollocks“ je u zvučnom i vizualnom pogledu postao ikona suvremene kulture. Njegova grmljavina je ostavila pukotine u eteru koje se pokušavaju popuniti preko 40 godina. Dizajn naslovnice je ostao abecedom punk dizajna i najprepoznatljivija je naslovnica nekog albuma ikada.